U povodu 40. obljetnice od praizvedbe predstave ‘Kiklop’ Ranka Marinkovića u dramatizaciji i režiji Koste Spaića, u zagrebačkom HNK održan je kolokvij ‘Kiklop- 40 godina poslije’. O svojim iskustvima kao i doživljaju Koste Spaića  te o predstavi govorili su teatrologinja Mani Gotovac, teatrologinja i dramaturginja Mira Muhoberac, dramaturginja Sanja Ivić, akademik Zvonimir Mrkonjić, akademik Boris Senker te Dragan Despot, nacionalni prvak Drame HNK u Zagrebu i tumač uloge Melkiora u obnovljenoj predstavi iz 1986. godine, također u Spaićevoj režiji. U ulozi moderatora sudjelovao je Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK.
Kosta Spaić bio je osoba širokih nazora – u obljetnici Shakespearea to je osoba koja je na jedinstven način domaćoj publici približila i Shakespeareova djela, i naravno Dubrovačke ljetne igre koje su bez njegova pečata potpuno nezamislive. Kosta Spaić je velikan duha, uma i umjetnosti, u uvodu je najavio Ivica Buljan.

Mani Gotovac kroz nekoliko je situacija i anegdota ilustrirala svoje poznanstvo i susrete s Kostom Spaićem, ukazujući na njegovu svestranost. ‘Diplomirao je filozofiju i glazbenu akademiju, smjer violina. Iz tog spoja filozofije, violine i njegove neviđene dječačke mašte, do zadnjeg trenutka njegova života nastajalo je ono što se zove – Kostino kazalište. Nekoliko je temeljnih točaka Kostina teatarskog svjetonazora: čuvao je pod svaku cijenu dostojanstvo kazališnog čina; glumac mu je oduvijek bio u središtu teatra i života; predstavu je doživljavao kao usklađen orkestar u kojem je svaki glumac prva violina; bez nacionalne drame nema hrvatskog glumišta’, izjavila je Mani Gotovac. Michel Foucault, kojeg bi Kosta nedvojbeno čitao, napisao je: Istiniti govor podrazumijeva rizik. ‘Kosta Spaić je uvijek bio spreman na rizik’, dodala je Mani Gotovac. Glazba je bila Kostina jedina stvarna ljubav – bio je sretan što su kazalište i glazba tako tijesno povezani. Violina je njegova životna inspiracija za stvaranje kazališta. Kosta je u svom teatru tragao za dušom, za svijetom kojeg nema, ali koji svatko od nas nosi u sebi.

Akademik Zvonimir Mrkonjić osvrnuo se na njihove duge boravke u Dubrovniku, zajedničku suradnju kao i na način na koji je postavio Vojnovićevu ‘Dubrovačku trilogiju’, spomenuvši i predstavu ‘Mjera za mjeru’ kao jednu od najboljih Shakespearovih predstava koje je pogledao.

Akademik Boris Senker osvrnuo se na prve susrete sa Spaićevim djelima. ‘Spaić je svakako bio u krugu redatelja, koji je, nakon Gavelle, znao raditi raditi s glumcima na govoru. Jasno je da je netko tko je svirao violinu i imao takav sluh i govorio toliko jezika, da je znao čuti i voditi. Njegove predstave su u najboljem smislu riječi bile govorene na najbolji mogući način. Nitko nije toliko pazio kako se i zašto govori. Inzistirao je na govoru, ali je jednako tako je volio aktivirati cijelu pozornicu. ‘Tu je najbolji primjer upravo Kiklop’, rekao je Boris Senker. Tu je riječ o totalnom teatru, u kojem se jednako vodi računa o riječi, o vizualnom, o pokretu, glazbi, tj. o svemu što se na pozornici može dogoditi’, dodao je.

Teatrologinja i dramaturginja Mira Muhoberac dotakla se ključnih točaka u Spaićevu umjetničkom djelovanju. ‘Nakon odlaska u Švicarsku, Spaić shvaća da se na materinjom jeziku može najbolje u kazalištu otvoriti i realizirati. Kao intendant HNK želio je da se preokret i prevrat dogodi na razini međusobnih odnosa umjetnika. Njegova je misija bila stvoriti drugačije kazalište, kazalište koje moramo mijenjati. Želi razbiti činovnički i malograđanski mentalitet u kazalištu’, rekla je Muhoberac. Za Spaića je stvaranje predstave isto što i stvaranje kazališta. Dva su čovjeka od kojih sam učio ono što znam i što sam naučio o kazalištu. To su dr. Branko Gavella i Ranko Marinković, isticao je Spaić. Mene ne zanima predstava, mene zanima kazalište. Grupa istomišljenika, kolektivni rad, kazalište koje izaziva, predstave koje se nekog tiču – to su parametri mojeg kretanja, govorio je prilikom dolaska na mjesto intendanta HNK u Zagrebu’, ispričala je Mira Muhoberac te se u svojem izlaganju detaljnije osvrnula na njegov rad i djelovanje.

Dramaturginja Sanja Ivić osvrnula se na predstavu ‘Kiklop’: ‘Kao što biva u svakoj dobroj scenskoj obradi romana, nije jedino pitanje onoga što se pripovjeda, nego kako se taj literarni materijal uprizoruje. Ono što je fascinantno u Kostinoj adaptaciji je činjenica da on u postupku stvaranja predstave ponavlja princip kojeg je Ranko iskoristio u pisanju – koji se može nazvati montaža atrakcija ili asocijacija. Dakle, scenski tekst i predstava Kiklop nije nikakva freska ili puka scenska ilustracija romana. Struktura adaptacijskog mišljenja i struktura redateljskog stvaranja je zapravo oponašanje strukture samog Marinkovićeva romana, i to strukture samog postupka, a ne faktografije’, izjavila je Sanja Ivić.

Potom se posjetiteljima obratio i glumac Dragan Despot, koji se podsjetio kako su kao studenti Akademije gledali ‘Kiklopa’ po nekoliko desetaka puta. ‘Siguran sam da je gledanje Kiklopa 50 ili 60 puta bilo više od škole. Puno godina kasnije, kada me profesor pozvao da uskočim u ulogu Melkiora, nije mi bila potrebna nijedna proba, ulogu sam znao napamet. Bez daha sam slušao čovjeka velike vizije. Vjerovao mi je više nego ja sam sebi, a to toliko potrebno samopouzdanje, do kraja je oslobodilo moj duh u kazališnom izričaju’, rekao je Despot.

Pjesmu posvećenu Kosti intrepretirao je njezin autor Enes Kišević, a  ulomke iz predstave ‘Kiklop’ interpretirao je dramski umjetnik Rade Šerbedžija, prvi kazališni Melkior u praizvedbi iz 1976. godine.

I. S. / Foto: Mara Bratoš