U zagebačkoj Galeriji Kranjčar otvorena je izložba ‘Zagrljaj’ Lee Vidaković (1983.), multimedijalne umjetnice koja radove izvodi u tehnici lutka animacija i animirane instalacije. 2010. je završila studij animacije na HVO u Norveškoj, 2011. je diplomirala na grafičkom odjelu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2012. je završila master studij audio-vizualne umjetnosti na Royal Academy of Art (KASK) u Belgiji. Od 2014. pohađa doktorski studij na temu fragmentiranih narativa u animiranim instalacijama na Nanyang Technological University /Art, Design and Media u Singapuru. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi i festivala, te je dobitnica više nagrada. Član je HDLU-a i SULUV-a.
Multimedijalna umjetnica Lea Vidaković svoje ideje posljednjih godina intenzivno i nadasve promišljeno iskazuje posredstvom lutka animacije. U okvirima ovog, po mnogočemu specifičnog i zahtjevnog medija, Lea gradi prepoznatljivu autorsku poetiku s izrazitim naglaskom na ljudske likove, odnosno na njihove odnose i/ili emotivna stanja. A za iskazivanje vlastitih ideja i promišljanja mladoj su autorici ključne odrednice prostora i vremena, kojima ona u pravilu pristupa na otvoren i, zapravo, nekonvencionalan način.
Ponajprije, prostor će u Leinim radovima imati višestruko značajnu ulogu. S jedne strane, postoji realno dvodimenzionalan prostor animacije unutar kojega se odvija neka – u pravilu suzdržana i s malim brojem pokreta dočarana – radnja. Promatrač ovaj prostor, a samim time i radnju u njemu, doživljava posredstvom projekcije i ekrana, dakle isključivo izvana. Riječ je o klasičnoj kino situaciji, gdje su svjetovi / prostori animacije i promatrača uzajamno posve odvojeni. Ali, Lea svoje radove na području animacije, kao što je to u više navrata i osobno isticala, ne vidi u kinodvoranama – iako je i takva forma prezentacije itekako moguća – već ponajprije u galerijama. U galerijama, naime, posredstvom izlaganja lutaka ili predmeta što ih je izradila za potrebe animacije, umjetnica u svoj rad uvodi i fizičku skulpturalnu komponentu te na taj način ‘aktivira’ i onu treću dimenziju. Promatračev ‘vanjski’ prostor počinje se prožimati s ‘unutarnjim’ prostorom animacije, polje percepcije uvelike je prošireno, a animirana projekcija poprima karakteristike ambijentalne instalacije. Dva odvojena svijeta počinju se, dakle, preklapati i stapati. A pri prožimanju i ujednačavanju spomenutih realnih prostora, neprijeporno važnu ulogu imat će još jedan prostor, nestvaran i na određeni način metaforički. To je, dakako, prostor promatračeve svijesti, koji nužno dovodi do različitih, nerijetko i posve individualnih, interpretacija. Lea, naime, promatraču ništa ne nameće; njezina simbolika otvorenog je i neobvezujućeg tipa. Štoviše, ona uvijek nastoji stimulirati osviješteno, autonomno, aktivno i kreativno promatranje.
Druga važna odrednica u Leinu stvaralaštvu je vrijeme. Vremenski slijed Leinih animacija, promatramo li ih u njihovim kraćim segmentima, neprijeporno je linearan, ali pokušamo li dokučiti njihov total, shvatit ćemo kako se ipak radi o fragmentiranu vremenu. Ili preciznije, o fragmentiranim narativima. U središtu Leinih interesa i autorskih preokupacija već se, naime, godinama nalazi problematika načina na koji je moguće ispričati odnosno vizualizirati priču. U projektu ‘Sestre’, primjerice, priču je ‘razlomila’ na više ekrana te tako uspostavila svojevrsni fragmentirani vremenski simultanitet, a u svojem najnovijem uratku ‘Anatomija zagrljaja’ pred promatrače podastire tek djelić jednog znatno šire osmišljenog narativa pod zajedničkim nazivom ‘The Family Portrait’. Na taj način promatrač dobiva tek jedan minimalistički segment priče koji nužno potiče znatiželju i raspiruje maštu. Što je radnji prethodilo i što će uslijediti? Vremenski mozaik tek se počeo formirati.
U sadašnjem trenutku iznošenja narativa, Lea nam daje na uvid lutkarsku animaciju – kao i dvije prave lutke – u trenucima njihova zagrljaja. Čin zagrljaja u sebi sadrži mogućnost za dvije suprotnosti; on može označavati ponovni susret ali i trajni rastanak. U skladu s time, zagrljajem se podjednako iskazuju i radost i tuga. Lein zagrljaj dvojice muškaraca odvija se u ispražnjenom interijeru sobe, s tepihom kao jedinim inventarom. Svjetlo je barokno i dopire uglavnom iz susjedne prostorije koja se jasno nazire. Geste muškaraca ne odišu radošću, već upravo suprotno. Općenito, cjelokupnim prizorom dominira – za stvaralaštvo Lee Vidaković karakterističan – melankoličan ugođaj, istodobno smiren i uznemirujući. Nešto će se dogoditi…
Vanja Babić, kustos izložbe
