U sklopu Noći muzeja, u Dvoru Veliki Tabor (Desinić), u petak, 30. siječnja (18 sati) otvara se izložba ‘Lupinizam’ autora Stephana Lupina. Izložbu postavljaju Muzeji Hrvatskog Zagorja, a o umjetniku je prigodne riječi u katalogu napisala kunsthistoričarka Branka Hlevnjak.
U doba kada je, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, Stephan Lupino bio medijski poželjan sex simbol Down Towna u New Yorku privlačila ga je umjetnost.
Izrastao na pjeni mondenog vrtloga, družeći se po njujorškim klubovima sa svjetskom umjetničkom elitom i medijskim moćnicima, prepoznao ga je Detalis, Vogue, Photo, Zoom, Europeo, L’Espresso, Playboy i drugi svjetski časopisi. Već tada akumulirao je u sebi magiju znakova, oblika, boja, hranio se sa riječima relevantnih galerista i autentičnih umjetnika. Upijao je ART posredno i uživo, udišući punim plućima svu tu silnu snagu koju emaniraju oblici. Mehanički i tehnološki trik kojom fotografija zaustavlja žive slike ispunjavao ga je neko vrijeme, da bi istodobno ključala u Lupinu potreba za neposrednim i vlastoručnim oblikovanjem i preoblikovanjem doživljenog. Na zatečenim papirima i papirićima skicirao je olovkom znakove, koji su mu se javljali u prostoru poput bljeska potrebnim za svladavanje značenja te vruće magme zvane život.
Svijet 2013. nije onaj isti iz osamdesetih i mnogošto se promijenilo na globalnoj razini. A u Lupinu je ‘eksplodirala’ stvaralačka snaga. Za njega nema točnih pravila što nakon stotina skica prvo nastaje: reljef, skulptura ili slika. Nekada isti motiv prenosi u sva tri medija prilagođavajući ga zadatostima materijala. Djela mu nastaju u ciklusima stvaranim napreskokce. Kreće se kao konjić u šahu prepuštajući se vučjem instinktu koji nosi u prezimenu. Uhvatio je svemirsku bit života – erotiku kao temeljnu oblikovnu formu. Sve izvire iz erotike, svaki pokret i svako zlo, sva ljepota sva tajanstvena privlačnost i ironija okrenuta u svim smjerovima. Svoja je djela posvetio Afroditama, Modernim Evama, Hemafroditima, Predatorima, Biseksualcima, Voodoo plesačima, Manekenama, Lezbijkama, velikim ljubavnicima Cesaru i Kleopatri, ikoni 20. stoljeća Marilyn Monroo itd. U mješavini fino obrađenog drva i oštrih dijelova metala, svaka je njegova skulptura istodobno privlačna i odbojna. Iza magije pokreta kojem posvećuje posebnu pozornost stoji skrivena doza otrova. Ta je banalna istina opjevana i odrađena pleksericama, varmašinama, skidanjima slojeva i rastom u prostor koji gradi vlastoručno i uz čitav niz stručnjaka specijalista koji su dio, recimo to tako, majstorske oblikovne radionice Stephana Lupina. Lupino je proučio svu dostupnu literaturu, nagledao se tuđih djela, okružen je prijateljima umjetnicima koji ga potiču. Daleko od sklada umjetnosti i forme koji je, usput rečeno, napušten već početkom 20. stoljeća, u odnosu umjetnosti i dizajna koji se oplođuju proždirući se uzajamno – u tom bastardu rastu i Lupinova djela: znakovi, simboli, pokret, plošnost, zanatska perfekcija i unikatna rustikalnost, humor i ironija, internacionalizam i znatiželja, posvudašnji – lupinizam. Stephan Lupino krči silovito tu neprirodnu šumu konstrukcija i destrukcija, sricanja i govora, smisla i besmisla. Iskrenje duha i hvatanje iverja i varnica u mrežu izvornih artefakata, to je to stvaralačko okoštavanje papirnatih zapisa. Iza teških otpornih materijala hrasta i željeza stoje jaki otkucaji srca. Napokon, utiskujući u glinu tragove svojih prstiju Lupino je iznjedro brončanu Ljepoticu. Zaustavljena u hodu, na prstima poput balerine, ukorijenjena u teška postolja, stoji onako visoka, poput kakve ponosne barjakašice koja viori zastavom lupinizma na stratištu suvremene umjetnosti.
Teškom hrastovinom višestoljetne suhoće u koju je urezao znakove i simbole unikatnih poruka, prema ljubavima, rekla bih, obzidao je gotovo doslovno fotografije koje su mu donijele međunarodnu popularnost. Intenzivnim radom u brojnim kiparskim, strojarskim i drvodjelskim radionicama, gotovo bez predaha, gonjem stvaralačim strastima, Stephan Lupino slijedio je svoj autohtoni, originalni lupizam. Nije jednostavno opisati raznovrsnu medijsku i slojevitu idejnu potku toga rada. Oblicima kojima je oduzeo prvotnu svrhu, poput stolica-prijestolja, relikvijarija, sarkofaga, stolova, ogledala itd. osudio je društvo i ironizirao pale ideale (Mao Ce-tung, sarkofag Jugoslavije itd.). Stvorio je čitav niz anti-prijestolja koja su zapravo blitz vodič kroz velike civilizacije od starog Egipta do danas. Usjeklinama, šiframa i simbolima u metalnim i drvenim dijelovima bizarnih prijestolja – stolica izvodi svoj umjetnički obred preslojavanja i stvaranja novih totema. Nije riječ o oprostorenim znakovima tajanstvenih arhetipova Guiseppea Penona, još manje o političkim instalacijama kakve rade Komar & Melamid iz kolekcije newyorške MOME. Složene u nizu Lupinove stolice-prijestolja, čitaju se kao oblikovni abecedarij samodidakta, koji nije ni naivan, ni postmoderno eklektičan, već autor pročišćenog i samodopadnog lupinizma. Robusno i teško drvo sjedalica, naslona ispunjeno je urezanim crtežima na način kao da su tamo oduvijek. Metalni kosturi unikatnih objekata izazivaju nejasno sjećanje na srebrom optočene manuskripte i borbene viteške oklope. Autor u borbi sa samim sobom. I cijelim svijetom.
Posebnu pozornost zaslužuju Lupinovi najnoviji radovi političkog predznaka poput skulptorskog rada ‘Kineski vrt’ simbola nekadašnje ljepote zemlje koja danas ‘zagađuje’ svijet ogromnom količinom beskorisnih i jednokratnih proizvoda, ili slika ‘Američki san’ oblikovana na likovnim efektima američke zastave što je svrstava u hommage pop artu. Važan podatak je da je skicu za ovaj rad načinio na Tajlandu 2012. što slici daje dodatni legitimitet da tumači američku posvudašnjost. Svakoj temi autor pristupa drugačije stvorivši cikluse u rasponu od ready-made kompozicija do skulptorskih ispisivanja prostornih znakova, od originalnih oblika varenog željeza posrebrenog dojma do velikih slika preteških okvira sa samostojećim nogama. Između slika i njihovih okvira ne postoji razlika. Zajedno su dio Lupinove slikarske instalacije oblikovane na kontrastu između iluzorno zlatnog obodnog veza, suvremenog modnog crteža, znakovlja fine erotike i srednjevjekovnih grifona zastrašujućih poruka. Lupinove ‘dizajnirane’ slike suvremeni su spoj srednjevjekovnih plošnih prikaza s izborom boja iz Delaunayovih ‘Simultanih krugova’ u tehnikama bliskim grafitnoj uličnoj umjetnosti. Nastali u jednom dahu umjetničke ekstaze svi ti radovi nose originalan Lupinov pečat.
Napokon, što zaključiti u ovom kratkom napisu koji naznačuje tek osnovne koordinate složenog, nabujalog, eksplozivnog i angažiranog rada Stephana Lupina, medijske zvijezde osamdesetih, koja se odjednom javlja kao kometa na noćnom nebu golemog obzorja. Najbolje ga je i najvjerodostojnije okrstiti imenom – lupinizam. A onda ga prepustiti daljnjim razmatranjima, analizama, kritikama ili samo doživljajima.
Branka Hlevnjak
