Ženska vinska udruga WOW nastavlja sa svojim međunarodnim aktivnostima. Nakon što su promovirale slovensku Puklavec Family Wines u showroomu kozmetičke kuće Avon, red je došao na – mađarska vina.
U predivno uređenom prostoru Martine Tretinjak Dananić u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, koji se ne bez razloga zove Meetings With Style, za welcome je poslužen šarmantni pjenušac Kemendy Cuveé Rosé Brut od grožđa s obronaka ponad ‘mađarskog mora’ Balatona, proizveden klasičnom metodom.
Potom su WOW-ice predvođene svojom predsjednicom Sanjom Muzaferijom, te još poneki uzvanici, mogli uživati u vinima koja je prezentirala Fruzsina Kacsko. Osebujna Mađarica izvršna je direktorica vinarije La Favorita, koja se unatoč svom talijanskom nazivu po Donizettijevoj operi, nalazi u poznatoj mađarskoj vinskoj
oblasti Tokaj. Vlasnici su joj talijanska obitelj Vittidini, a grožđe odlikuje izvanredan terroir stoljetnog vinograda Kiraly nastao u ‘tokajskoj magli’ u blizini ušća rijeke Bodroge u Tisu. Iz tog podneblja i vinarije predstavljeno je samo jedno bijelo vino koje se, pak, pokazalo najboljim – Vivace Muscat Blanc 2015 rađeno sur lie
metodom. Suho je, mineralno i ugodnih kiselina za razliku od malo svježije kupaže Aquatis Cuveé 2016, kojom, uz nešto lipovine i žutog muškata, dominira sorta furmint, u nas poznata kao moslavac, šipon ili pušipel. Naglašena svježina, da ne kažemo kiselost, osjetila se i u solidno odnjegovanim vinima Sanzon Furmint Classic 2016 i Gallay Nyékládháza Zenit 2016(od lokalne sorte zenit), no to ćemo pripisati specifičnosti ukusa i okusa naših sjevernih susjeda.
Martina Tretinjak Dananić, Fruzsina Kacsko i Sanja Muzaferija
Prvo crno vino koje smo kušali bilo je prilično razočaravajuće. Sziegl Pince Herreberg Kadarka 2018 ima previše naglašenu voćnost, jake kiseline i tanko tijelo… Inače, sorta kadarka nikako mi se ne uspijeva svidjeti i zaista me ne čudi što je s vremenom nestala iz slavonskih vinograda. U posljednje vrijeme pokušavaju je na tržište vratiti neki vinari iz Vojvodine, ali to je već druga priča…
Izuzetno mi je drago što sam mogao kušati vino od frankovke (kékfrankos), pogotovo nakon što sam nedavno u Baranji čuo da su u ‘školovanju’ svojih frankovki imali Mađare za uzore. Pravi reprezent mađarskih crnjaka bila je i kod nas znana ‘bikova krv’, odnosno Stumpf Pince Nagy-Eged Egri Bikavér 2015, vino kojem se nema što zamjeriti. Ne previše alkohola (13,5 %), 16 mjeseci odležano u barikiranoj bačvi bio je razlog da čašu s ovim nektarom ne ispuštam iz ruku pogotovo kad su na stol stigli snackovi iz obližnjeg RougeMarin Cityja. ‘Bik’ se izvrsno uklopio s lososom u crnom sezamu, ali i ružmarinski prepoznatljivim pikantnim hambićima.
Mađarska nema mora, ali ima sjajna vina
No, istinski slatkiš u pravom smislu te riječi došao je na kraju – slatki predikat Kikelet Pince, Tokaji Szamorodni 2012. Užitak ga je piti samostalno, ali još boljim se pokazao uz pomalo neobični ‘tekući’ tiramisu, izvrsno se noseći s okusima mascarponea, čokolade i kave.
Zaključak ove šetnje kroz mađarska vina je da susjedi zaista imaju što ponuditi te da zaslužuju bolju poziciju na svjetskoj mapi nego što je realno imaju. Tu je problem sličan onome na koji nailaze i hrvatska vina. Kvaliteta je nesporna, ali da bi se zadovoljilo svjetske apetite nedostaju količine potrebne za ozbiljniji nastup. No, i tome se može doskočiti što je pokazala i inicijativa Fruzsine Kacsko da se vina iz njezine zemlje predstavljaju u širem kontekstu kao vina iz nekoliko država bivše Austro-Ugarske monarhije. Toga se vjerojatno lakše dosjetila s obzirom da je supruga mađarskog veleposlanika u Beču, no u projekt su trenutno uključena samo još vina Slovačke i Češke, a izostavljena bivša južnoslavenska braća što će, nadam se, uskoro biti ispravljeno.
Mustafa Topčagić / Foto: Igor Dananić i FAMA
