Marijan Grakalić: Kamenita vrata

Zagrebačke ulice i njihovi stanovnici dijele život, javu i snove. Ovo su neke od priča koje su se dogodile i nekim čudom postale dio ove sanjarice. Neke od tih priča možda se i nikada nisu dogodile, niti neće, njih sam vjerojatno tek sanjao. U krajnjoj liniji to i nije važno, snovi su tek jedan od pogleda na svijet koji se mijenja i nestaje kao i mi, zajedno s njime. (Iz zbirke Intimna sanjarica Zagreba)Kamenita vrataIako je prije slabo mario za topografiju vlastitog bića i svih onih zaboravljenih susreta i misli koje sve ponekad uznesu i odrede da bi kasnije nestale ili ostale neprimijećene pod koprenama snova i drugih, možda hladnijih i nikako laganih vrsti zaborava, Nikolaj je sada već posve osvjedočen u konačnu prolaznost svojih dana sve češće osjećao potrebu da barem u mašti prošeta ulicama grada. Činio je to u nadi da će onaj davnašnji žižak posebnosti ili osobnosti iskrsnuti iza nekog ugla, obdariti ga nagradom skrivenoj u toj već od prije zatomljenoj čežnji, kako bi ga onda opet, makar na trenutak, prožeo onaj zamrli duh pustolovine i vratio ga u ono vrijeme dok je bio zalutali ali osobiti mladić koji sada tek ponekad iskrsne u mislima i sjećanjima, makar tek i kao slika neke potraćene i nikada prežaljene mogućnosti. Sjećanja za koje mu je sada, kako je vjerovao, bilo ustvari i tako svejedno da li je tek fragment neke veće priče ili čitav roman. Otjeravši takve misli koje su ga opterećivale grijehom propusta, stade se nadahnjivati zamišljajući kako bi to bilo prekrasno dohvatiti snove i ispuniti se onim spokojem što u potpunosti nudi slika neba prostrtog u visinama za ljetna popodneva, nalik na udaljeno i sveprisutno čarobno ogledalo u kojemu se ogledaju tajne duša svih prolaznika kroz dobro znanu ulicu života i mašte, i iza čijeg plavičastog odsjaja leži skriven onaj obećani vječni život u koji se navodno može zakoračiti jedino kad čovjek prestane biti ono što jest, kada više nema ništa pa ni onaj najintimniji sud o samom sebi jer o svemu na kraju ipak pada odluka pred Sudom vječnim. Skrene pogled ka izlogu dućana i ugleda svoje oči. Bile su ostarjele od svjedočenja svakojakim potucanjima ali još žive, bistre i na svoj način zaljubljene u svijet s ove i one strane vječnosti, sjajne od gordosti i hrabrosti koju u sebi nosi spoznaja konačnosti svake sreće i svake boli. I uopće, one neminovne prolaznosti svega i svakoga, ali i radosti sadržane u osobitosti životna iskustva, onog taloga bića što osim očiju prožima i kožu, nokte, kosu i sve ostalo. Ulica je sada vodila uzbrdo kao što se i on sam ponekad uzdizao u vlastitim mislima gore iznad svake prostodušnosti. I ovaj put krene njome prema Kamenitim vratima u ono područje gdje su zvijezde bliže ljudima i gdje su i snovi slobodniji i pošteđeni kovitlaca ili vreve koja kao groznica u gomilama navire ulicama u Donjem gradu a svako biće izgledala užurbano, te se mogao steći dojam da mu je tek par minuta ostalo da izvrši posljednju volju prije nego što nestane i ne bude ga više. Žižak svijeća, miris tamjana i mrmor molitve koja otvara dušu prema skrušenosti a srce prema nadi opije Nikolaja i on klekne pred slikom Bogorodice. Duh mu se otvori kao što su se nekada drevna vrata gradskih bedema otvarala pred putujućim duhovnicima i namjernicima srca. Svi njegovi snovi i želje sada su bili tu u tom trojstvu žiška, nutrine i svijesti, pa se on prepusti zanosu a njegovi snovi otplove put neba i ne znajući koliko je to blizu ili daleko od toga mjesta osobne misterije i bez obzira na to što je proljeće njegova života već odavno prošlo. Sada je sve opet bilo ovdje, i onaj izgubljeni dječak i muž, i smireni pogled na onaj život čiji su ga krivudavi puti doveli na sva ta nevjerojatna mjesta za koje u mladosti i nije slutio da postoje, a ako je za njih i znao nisu imala opet tu težinu koju ovo mjesto misterija sada za njega posjeduje. Misteriji koji ga smiruje i nadahnjuje vjerom koja je iznad svake mašte, i dio je onog tajnog jezika svijeta i čovjeka koji se događa rijetko,sudbinski i nikako u doba bez zrelosti. Polako se pribrao tek kada su prvi skuti tame već obgrlili Kamenu ulicu. Pogled mu u prvi čas započe na istrošenim pločama zahvalnicama za dobra djela i svakojaka ozdravljenja, pa ustane lakoćom odbacujući onu posvemašnju samoću koja ga je danima pritiskala, osjećajući se osvježen kao dijete što ustaje iz krila majke. Bio je time iznenađen, jer je dobro shvaćao kako nema više povratka u osnovicu vlastitog svanuća, niti je moguće preskočiti zidine svoga bića, grada i sudbine. Sve je već bilo dovršeno u toj priči osim samog života što ga Bog dade. Nikolaj krene dalje uz Kamenitu ulicu. Kroz prozor prizemlja kuće dopre do njega glazba, riječ, pjesma. Ukaže se na tren silueta muškarca, onda i ženska. Glazba se pojača a svjetlo zamre. Ritam je i dalje odzvanjao među kućama ne mareći za bilo kakvu utjehu. On se nasmiješi tome, digne pogled i ugleda zvijezdu koja pada na nebu iznad ulica koje sanja. Krik se otme iz njedara Gornjeg grada, Nikolaj otvori oči, a jutro obgrli grad. Pogleda kroz prozor. Ulice su i dalje tu, a snovi su i dalje dio života. Obuče se i iziđe, pa krene putem Kamenitih vrata.

Priča ‘Kamenita vrata’ objavljena je u novoj knjizi Marijana Grakalića Intimna sanjarica Zagreba (Antibarbarus, 2013.)

Marijan Grakalić-Intimna sanjarica ZagrebaCijena: 100 kn
Broj stranica: 98
Uvez: meki
Godina izdavanja: 2013.
Dimenzije: 25×12 cm
ISBN: 978-953-249-134-0

Upit za kupnju knjige (dostava za Zagreb besplatna), možete poslati na: [email protected]

Tagged: , , , , , , , , , ,