Pjesnička događanja u opjevanim gostionicama zagrebačkog Gornjeg grada skrivena su od javnosti dijelom i zato što pjesnici ne vole biti meta novinarske znatiželje. No, neki susreti u gornjogradskim prostorima postaju dio urbanih legendi tako ih mediji ne propuštaju zabilježiti.
Upravo se to događa s Gornjogradskim književnim festivalom, koji je osnovao i već četvrtu godinu vodi književnik Marijan Grakalić. U okviru festivala, naime, zagrebački su pjesnici nedavno ugostili autore iz Slovenije. U Cinkušu u Mletačkoj ulici te večeri čitala se poezija tridesetak pjesnika, a kako se pjesničkim večerima na Gornjem gradu nerijetko pridružuju pjevači i tamburaši, gornjogradsko pjesničko druženje trajalo je do zore.
* Kako je došlo do nedavnog susreta slovenskih i hrvatskih pjesnika na Gornjem gradu? Tko je sve nastupio u svratištu Cinkuš? Koja se publika okupila?
I u Zagrebu i u Sloveniji postoje razne poetske inicijative i alternative. Druženja, mogu slobodno to reći, traju već godinama. Ovaj put gostovanje je ostvareno zahvaljujući Lidiji Puđak i Miroslavu Tičaru, a pod firmom Gornjogradskog književnog festivala koji djeluje regionalno nastojeći da se Gornji grad doživi umjetnički i dijaloški. Poezija je tako i stvarno i simbolički prešla preko žice, ne zato da bi se politizirala, nego zato da bi ukazala kako nam za druženje, pjesmu i razgovor ne trebaju nikakve nepotrebne i apsurdne političke forme. Iz Slovenije su nam sa svojom poezijom došli Nina Novak, Ivana Vatovec, Tea Oršanič, Ivan Korpona i Miroslav Tičar. A od domaćih nastupili su u drugom djelu programa Lidija Puđak, Marko Pavlovski, Damir Pilko, Josip Luković, Franko Burolo, Sanja Kozlica, Nikola Jelovac i još desetak drugih pjesnika. Neki od njih okupljeni su u grupi eksperimentalne umjetnosti Karlovy Vary, a neki u inicijativi 90+ koja okuplja mlade pjesnike rođene devedesetih i poslije. Cinkuš se već godinama profilira kao jedna prava artistička pošta, jer tu sam organizirao ne samo brojne poetske susrete već i dvadesetak likovnih i fotografskih izložbi. Za to je zaslužan i vlasnik, Božo Cakić, i sam umjetnik na tamburici i ljubitelj naivne umjetnosti. Takav projekt ima svoju publiku, ona doduše nije velika, ali je vjerna i zainteresirana, što je dobro.
* Je li pjesnicima iz Slovenije to bilo prvo gostovanje u Zagrebu? Cijene li ovdašnju publiku? Pripremaju li uzvratna gostovanja?
Neki od gostiju već su i prije nastupili u našim programima, Miroslav Tičar konkretno na Trećem gornjogradskom festivalu prošlog listopada, a neki u Kulturnom centru Dubrava na njihovim poetskim manifestacijama. Mislim da ćemo uskoro, najkasnije do ožujka, otići u Krško ili okolicu na jedan poetski vikend i da će to potaknuti još srdačnije odnose i prijateljtvo.
* Već četvrtu godinu organizirate Gornjogradski festival regionalne književnosti. Primjećujete li da se festival razvija i u kojem smjeru? Odgaja li mladu publiku?
Naš književni festival je pučkog karaktera i dobre atmosfere koja osvaja i goste i domaće. Ponajprije nam je cilj razne gornjogradske pošte u tri dana koliko traje festival privesti poeziji i književnosti. To se uistinu događa i uvijek bude dobro i zanimljivo. Ponajprije zbog susreta s ljudima koje ste čitali, ali ih niste sreli, a i zato što se osjeća autorska sloboda i nesputanost. Pritom nam se pridružuju i druge zagrebačke važne institucije, Skupština grada kao pokrovitelj, Mreža za kulturu Jugoistočne Europe kao nosilac projekta, te Hrvatsko društvo pisaca i Jutro poezije kao partneri. Zanimljivo je kako se tada svi trude biti dobri domaćini, kako nestaju površne razlike i prevladava zainteresiranost za to da se poezijom i pričom potvrdi ta jedinstvena atmosfera. Svake godine pojavljuje se sve više mladih kojima je to često prvi nastup na nekom većem međunarodnom događaju i iskustvo koje inače ne bi tako lako stekli.
* Razmišljate li o programu za ovogodišnje četvrto izdanje Gornjogradskog festivala u listopadu? Koje goste iz regije očekujete?
Razmišljam, no to ovisi o mogućnostima koje nisu velike jer je sam festival volonterski napravljen i nema gotovo nikakvih značajnih dotacija ili donacija. Zbornik kojeg štampamo financira Gradska skupština, a sve ostalo je uglavnom privatno, put, smještaj, hrana, itd. No unatoč tome nadamo se pozvati pisce iz Beograda, Niša, Ljubljane, Pule, Splita i još nekih mjesta da nam se pridruže i budu s nama na našoj manifestaciji.
* Na nedavnoj promociji vaše knjige ‘Bivši čovjek’ na ‘Jutru poezije’, također se okupio velik broj ljudi. Što je to danas tako privlačno u poeziji? Zašto je poezija opet aktualna?
Pa jest. Moram priznati da je bilo dosta ljudi, no to ne iznenađuje. I inače su gornjogradske promocije dobro posjećene, što zbog ambijentalnosti a što zbog zanimanja ili autora. Što se tiče privlačnosti poezije, mislim da ona posljednjih godina posjeduje narav nekog posebnog gradskog algoritma kojim govori sve veći broj autora i zaljubljenika. Svijest o jedinstvenosti i želja da se ne bude prosječan tu je presudna. Dakako, važni su i mediji koji su otvoreni za poeziju. Ponajprije facebook, ali i portali i web stranice. Od sve te ogromne produkcije koja se zbiva na tim novim medijima moguće je napraviti sasvim solidnu antologiju poezije nastale na tim elektronskim i fantastičnim formatima. Internet je otvorio ogromne prostore prije nezamislivih sloboda za pisce i pjesnike. Na njima je da to iskoriste.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
