Zagrebački Muzej Mimara u četvrtak, 6. rujna otvara retrospektivnu izložbu Izeta Đuzela. Akademski slikar i kipar koji svojim intenzivnom radom kroz gotovo pedeset godina umjetničkog stvaranja ostvaruje značajan doprinos hrvatskoj likovnoj umjetnosti, daruje prigodu upoznavanja sa svojim iznimnim stvaralaštvom u velikom opusu od osamdesetak radova, slika i skulptura.
Dosad su brojne izložbe u zemlji i inozemstvu prezentirale dio po dio Đuzelovo likovno stvaralaštvo, a sada se upriličuje retrospektiva u Mimari koja se može razgledati do kraja rujna.
Oko vidi, duša pamti, duh ćuti, ruka iznova stvara
Velika, pobjedonosna, moćna rijeka modernizma u slikarstvu, ali i općenito in artibus, tiho se, gotovo neprimjetno, našla u estuariju te se primirila u velikoj, ravnodušnoj delti postmodernizma. Đuzelovo ishodišno umjetničko ozračje bijaše ta modernistička rijeka: prije nekoliko desetljeća još hučeća, neprikosnovena i neupitna. I nikada nije došao u napast da to svoje izvorno nagnuće, svoje prirodno duhovno stanište promijeni. Još Michielijev student, Đuzel iskače na javno likovno poprište 1969. godine kao preteča Biafre: poput zagrižljivog bombaša, niotkuda, s posvemašnje margine pred publiku baca skulpture obješenih – happening u gesti humanističkog hiperekspresionizma. Iz današnjeg se motrišta ta radikalna gesta može shvatiti kao zakletva nepotkupljivosti pred tronom Umjetnosti, kojoj je međutim bespoštedno služio čuvajući ideal Ljepote, a ne Šoka – kako bi njegov prvi korak mogao dati naslutiti.
Jer Đuzel-kipar, koliko nam je dano naslutiti iz relativno malobrojnih preživjelih djela, nipošto nije Michielijev epigon. U nekoliko katoličkom tematikom inspiriranih ostvaraja plijeni pozornost dinamičnim ravnovjesjem kompleksnih sastavnih inačica (Golgota, 1969) i profinjenošću vertikala, nadasve pak posvemašnjom ‘apsorpcijom zanata’ (Pieta,1970). Kao skulptora osobito ga privlači dijalektika suptilnog prožimanja disparatnih materijala (Svjetlucavi izdanci – Glittering Sprouts, drvo/mesing, 1985).
Posavski krajobraz kao metafora svijeta
Pars pro toto (dio umjesto cjeline) stilska je figura iznjedrena u starorimskoj poeziji, koja označava uporabu određenog pojma u funkciji cjeline: naprimjer, ‘jedra’ predstavljaju ‘brod’. Danas bismo mogli reći da se radi o varijanti metafore. Đuzelov umjetnički kredo jest posavski krajobraz kao metafora svijeta. Izet Đuzel slikar je neiscrpive složenosti pejsaža. Ta tvrdnja pretpostavlja odabir najtežega mogućeg umjetničkog puta te priječi uspostavljanje rutinske matrice. Sebi svojstvenom skromnošću Đuzel tvrdi da je taj magistralan opseg otpočeo kao ‘ležerno istraživanje žuborenja voda’. Danas možemo ustvrditi da se radi o najuzbudljivijem poglavlju suvremenog hrvatskog slikarstva.
U predratnom periodu slikar polazi od postulata postimpresionizma suptilnim kolorističkim gamama odmjeravajući suodnose nebesa, voda, krošanja, slapova. Đuzelovo kolorističko majstorstvo ne bi toliko fasciniralo da nije poduprto briljantnom strukturnom konzistencijom. Čuvajući se rigidne samodostatnosti dripinga i tašizma,u kojima aleatorična Slučajnost ipak postaje sustvaratelj, Izet Đuzel svoje nosive motivske egzistencijale suptilno inkorporira u raskošne likovne tvorevine: njegove tamne, nerijetko ljubičaste game bivaju iznenadno razlistane crvenim konvulzijama, zasjeklinama na duši krajobraza. Lirik koji predobro poznaje naličje nježnosti.
Đuzelovo je stvaralačko načelo ‘načeta priča’: nema dakle izvanlikovnog narativa koji bi trebalo samo marno ilustrirati. Slikar ne želi nametati literarnu interpretaciju svome gledatelju, pa čak ni samome sebi. On, plenerist po najdubljoj vokaciji, na svoja platna prenosi sinestetičku interpretaciju onoga što oko vidi, duša pamti, duh ćuti. Otuda s tih platna struji ćuh memorije i lahor uništene povijesti – novo, uzbudljivo, gotovo optimističko ozbiljenje Ljepote kao krajnje istine umjetničkog pregnuća.
Rat u Bosni
Rat u Bosni slikar doživljava kao apokaliptičko prevrednovanje sviju vrijednosti, ali, paradoksalno, posljedice toga rata na krajobraz pokazuju nam se danas kao feniksovsko objavljenje za Izeta Đuzela! Oskvrnavljeni Eden, ta predratna Posavina – siromašna, umilna, idilična, s vječnim melankoličnim biljegom trošnosti, zaboravljenosti – kao da je morala proći kroz pakao razornoga, grješnog ratnog uništenja da bi se u svojoj užasnoj okljaštrenosti slikaru rasprostrla kao Novi prizor. I tu potreseni umjetnik prepoznaje sudbinsku nužnost svoje zaključne misije.
Ohrabren tom spoznajom Izet Đuzel, u magistralnom pregnuću svoje pune zrelosti, sučeljuje Arkadiju iz žive slikovnice svojih uspomena s poraznim prizorima demonskog divljanja boga Marsa. Iz te sinteze ništa dragocjeno nije moglo biti izostavljeno: svježi grobni spomenici (nišani); postiđene vode, kanda otkupljene čudestvenom dinamikom obnove prirodnih energija; srušeni riječni kućerci poprskani neuništivim šikljajima slapne modrine! I onda, poput glazbene kadence, metafizički se srh pomalja u reminiscencijama Pakla, lelujavim prikazama pjeva pobjednika, žrtvovanim srebreničkim kostima nevine bjeline.
Pjesnik pamti (Czeslaw Milosz), slikar iz ‘svjetlucanja truleži’ (I. Đ.), iz naizgled posvemašnje destrukcije uzdiže nov, uzbudljiv umjetnički svijet.
U najrecentnijim platnima dramatičnost prizora biva potencirana moćnim kolorističkim masama koje se primiču zajedničkom nazivniku apstraktnog ekspresionizma. Premda sâm Đuzel govori o ‘materiji koja je pomalo amorfna’, valja primijetiti da struktura slike nipošto ne podliježe labavim zakonima uzrujanog stvaralačkog trenutka. Monumentalnost potencirana proširenjem prizora u format diptiha ostvarena je snažnom, sveprisutnom prostornošću: Izet Đuzel nikada nije stvarao – simbolički ni metijerski – površna djela.
U nenapisanoj povijesti hrvatskog likovnog modernizma Izetu Đuzelu pripast će privilegirano mjesto, tako jasno, očigledno i neupitno u ovom izložbenom postavu.
prof. dr. sc. Aleksandar Bravar
