U Murteru više od 90 posto restorana smješteno je uz obalu ili kojih 50-ak metara dalje. Samo konobe Malo misto i Pjero u starome dijelu sela prkose toj zakonitosti. Upravo zato otišao sam do njih da vidim na koji se način uspijevaju održati u toj jakoj konkurenciji.
Konoba Malo misto udaljena je više od pet stotina metara od mora, na glavnoj cesti na ulazu u Murter. Otvoreno 1971. u dijelu obiteljske kuće oca Tomislava Turčinova, ostalo je do danas prijateljsko, ugodno ugostiteljsko mjesto za mnoge Murterine. Vjenčanja, krizme, pričesti pa i karmine, nisu ovdje rijedak slučaj, kaže mi vlasnik Tomislav Turčinov. Od otvaranja do danas nastala je stanka u radu samo u vremenu Domovinskoga rata od 1991. do 1995. Tada je Tomislav završio ugostiteljsku školu u Šibeniku i koju godinu poslije preuzeo i posao.
Obiteljsko Malo misto: Jadranka, Tomislav i Magdalena Turčinov
Tomislav, njegova supruga Jadranka, glavna kuharica u restoranu, i njihovo petoro djece: Kristina, Lucija, Magdalena, Luka i Marko stvaraju ovu priču o sretnoj i složnoj obitelji. Tako me je uz svoga oca tijekom večeri posluživala Magdalena. Kaže bit će farmaceutkinja jednog dana, a njezin brat Marko, koji uskoro završava bogosloviju u Splitu, pokazuje da uz duboku religioznost zna ispeći i dobru ribu i meso na žaru. Gospođa Jadranka, s kojom sam razgovarao u kraćoj kuharskoj stanci, završila je srednju tekstilnu školu u Zagrebu i kada se spremala upisati studij, toga joj je ljeta ostalo zarobljeno srce u Murteru kod njezina Tomislava. A onda su došla dica. Ne znam kakva bi bila tekstilna inženjerka, ali što se tiče kuhanja, tu titulu ‘inženjerke kuhanja’ već je postigla.
Malo misto u godini je otvoreno, kako kaže gazda, od Uskrsa do Mihovila, dakle, kraja rujna. Restoran može primiti 40-ak ljudi u zatvorenom i nešto više u otvorenom dijelu terase. Što se tiče jela, imao sam sreću da je gazdin brat te noći ulovio sabljarku od oko 12 kilograma, što u relacijama ove velike ribe, znači da je bila mlada.
Sabljarka na žaru
Zapravo sam prvi put jeo sabljarku sa žara – okusom podsjeća na tunu, ali je meso lakše i ukusnije. Prije glavnog jela, uz neizbježni aperitiv kušao sam paštetu od sabljarke i riblju juhu. Mada su mi oba jela bila ukusna, posebno ističem izvrsno spremljenu riblju juhu. Toliko krepka da bih, neka i pretjerujući, rekao da je kuharica u kupki od maslinova ulja posložila dijelove bijele ribe, riže onako kako treba al dente – i na kraju samu juhu. ‘Ova bi juha i mrtve digla’, napisao sam na margini svojih bilješki. Ocjena 5+, i u tako oštroj gastronomskoj konkurenciji, kakva je murterska, dodjeljujem joj prvo mjesto. Sabljarku, srednje pečenu, uz domaću blitvu i krumpir, zalijevao sam dostojnim Plenkovićevim Zlatnim plavcem iz 2013. Za desert više nije bilo mjesta, ali na Tomislavovo inzistiranje ponio sam sa sobom rožatu čije sam slasti otkrio dva sata kasnije, prije spavanja.
Pašteta od sabljarke
‘Malo misto’ domaći je restoran u pravom smislu te riječi i siguran sam da su se tako ugodno osjećali njegovi gosti te večeri, među kojima je bio i jedan inozemni bračni par koji se ovdje vratio nakon deset godina. U ponudi restorana sva su klasična mesna jela, naravno i svježa riba, a mene u sljedećem posjetu intrigira kušati sušenu hobotnicu na brudet s palentom. Vjerujem da će se to uskoro ostvariti – pomislih opraštajući se s izuzetnom familijom Turčinov, koji ovu gastronomsku priču složno grade. I da, završno, svi su u državi uzbunjeni zbog niske demografije. Preporučujem odgovornima da dođu ovdje u Murter kod Turčinovih. Sigurno bi imali što naučiti.
Deni Turčinov, vlasnik konobe Pjero
Pijaca Društva seoske izobraženoti
Kojih dvjestotinjak metara dalje od Maloga mista, u starome dijelu Murtera na brdu je u kamenoj kući smještena konoba Pjero, vlasnika Denija Turčinova Pjera. Stoljećima je bio običaj graditi kuće u brdu da bi se ravnica sačuvala za poljoprivredu. Danas ovaj dio sela gotovo da ne živi – svi su se preselili na more. Ali, povijesne vrijednosti, kao što je prva pučka čitaonica otvorena još 1866., pa su Murterini 2016. proslavili 150. godišnjicu kulturne djelatnosti, nastala je upravo ovdje.
Prvi restoran u toj kući otvoren je 1979. godine. Otvorio ga je Veljko Donđivić Vega, koji je restoran vodio prvih deset godina, kada svoj radiomehaničarski zanat zamjenjuje ugostiteljstvom, položivši 1988. ispit u crikveničkom hotelu Thalassotherapia. Sama konoba omanji je prostor s 24 mjesta unutra i 24 katrige na prekrasnoj terasi, koja se službeno zove Pijaca Društva seoske izobraženosti.
Jasno, ime je tu zbog već spomenute čitaonice, ali nasuprot konobi nalazi se i zavičajna zbirka etnografskih uporabnih predmeta i mnoštvo fotografija staroga Murtera, autora Marka Mudronje Rebca. Konoba Pjero zapravo radi vrlo kratko u godini, od prvoga lipnja do kraja rujna, i to samo u kasnopopodnevnim satima, u vrijeme večere. Turčinov za dvije godine odlazi u mirovinu što je prilika da netko mlađ i ambiciozniji, nastavi ovu priču i s ručkom i s večerom. Jer okoliš je upravo fascinantan, a kažu mi i temperatura je ondje uvijek niža bar tri stupnja nego na moru što se posebno osjeti navečer.
Skuše na žaru s blitvom i krumpirima
Za večerom sam bio najprije ponuđen odličnim mariniranim inćunima vlastite proizvodnje. Nakon toga serviran mi je koktel od škampa oko kojega smo diskutirali je li potreban i kečap, jer ukusni tartar jedne austrijske tvrtke uz repove škampa meni je bio dovoljan. Slijedile su skuše na žaru s uobičajenim prilogom od blitve i krumpira. Na kraju je slijedio voćni kup Pjero sa sladoledom od četiri-pet vrsta voća koji je na mene, uz inćune, ostavio najbolji dojam. U vinskoj ponudi stoje litrene graševina i malvazija te crni makedonski vranac. Mala ekipa koju čine gazda, kuharica Katica i pomoćna kuharica uslužili su 20-ak ljudi. Deni Turčinov otac je 39-godišnjeg Krste, geometra koji nema namjeru nastavljati ovu ugostiteljsku tradiciju. I zato ponavljam još jednom da bi bilo šteta napustiti ovakav potencijalno vrhunski ugostiteljski prostor smješten u staroj povijesnoj jezgri, u kamenu. A gosti, kada jednom otkriju ovakvo mjesto, sigurno će se vratiti.
S ova dva prikaza moja zbirka murterskih ugostiteljskih objekata porasla je na 13. I zbog simbolike ovoga broja, ali i zavidne razine i kvalitete usluga u Murteru, s prikazima ne mislim stati. Pred nama su 14. i 15. restoran.
Tekst i foto: Vjekoslav Madunić
