Naš čovjek u Bejrutu: Čistači i bacači cipela!

Damir Vujnovac

Damir Vujnovac

Dragi uredniče, danas sam u otkrivanje novih dijelova Bejruta krenuo s pet knjiga i bilježnica natovarenih u mali ruksak što ga nosim na ramenu. Jesam li ja normalan? Sjećam se slično postavljenih pitanja u kontakt rubrici Modre laste pred puno godina i nalazim sličnosti s nekim mojim današnjim postupcima.

Budući da iz stana odlazim ujutro, a vraćam se kasno navečer, u želji da stanodavca ne maltretiram stalnim odlascima i dolascima, uzimam sa sobom ono što mislim da bi mi moglo trebati. Ima još jedna stvar, kad krenem u nekom smjeru istraživati grad, teško je predvidjeti iz kojeg bih se smjera mogao vratiti.

GrafitiDječja radoznalost i potreba za lutanjem ponekad nisu kombinacija koju bih ikome preporučio, no te dvije stvari spojene u ludoj glavi znaju dovesti do zanimljivih rezultata. Zid s grafitima, o kojima mi je prije neki dan pričao Ali, nalazi mi se nedaleko stana i na njega uistinu slučajno nailazim, jer u lutanje krećem smjerom koji do sad nisam koristio. Samo su tri grafita na ovom zidu, no socijalna im je poruka dovoljno jasna, a umjetnička izvedba zadovoljava i znatno više kriterije od zidoslikanja. Grafite u ovom obliku uistinu smatram angažiranim umjetničkim izričajem na javnoj površini, a ne vandalizmom. Iako, nije mi mrsko vidjeti ni one kojima netko želi cijelom svijetu pokazati svoju ljubav ili ima potrebu s prolaznicima podijeliti nešto duhovito.

Optika Bristol. Ne treba mi danas, srećom, usluga iz asortimana optičara, jer mi sve leće što ih nosim pred očima i pred foto aparatom dobro funkcioniraju. Ulazim i pitam o Bristolu, jer mi nije jasno čime je taj engleski grad zadužio Bejrut, koji cijeli kvart neslužbeno zove njegovim imenom? Ljubazni mi optičar objašnjava da kvart tako zovu po luksuznom hotelu Le Bristol koji se nalazi tu iza ugla. Izgrađen je 1950. i u to je doba s njegovih prozora bilo moguće uživati u pogledu na Mediteran. U međuvremenu se mnogo toga izmijenilo, mnoge su zgrade između hotela i mora izgrađene, no na ulazu hotela i dalje blista pet zvjezdica. Razgovor s Ramijem, ljubaznim hotelskim vratarom, ne otkriva mi zašto se hotel baš tako zove, no odgovor na to pitanje nisam dobio ni u hotelima istog imena u Parizu, Skopju, niti Salzburgu. Mislim da ni Goran Milić u jednoj od svojih davnih, izuzetnih putopisnih emisija nije pronašao dovoljno dobar odgovor na isto pitanje.

Vino-Libanon

Libanon ima i sjajna vina: Chateau Kefraya

Ulazim u supermarket kupiti vodu pa njuškam i po ponudi svega ostalog što mi neće trebati za mog kratkog boravka ovdje. Na početku police s vinima, u nos me ‘udara’ Chateau Kefraya, libanonsko vino što sam ga već imao priliku kušati. Stvarno, tjedan sam dana u zemlji poznatoj po odličnim vinima, a lako se može dogoditi da ih ni ne probam. Moram i taj zadatak staviti na ‘ToDo’ listu!

Tristać

Fiat 1300 iliti popularni ‘tristać’

U dvorištu jedne kuće nalazim stari Fiat 128 što služi kao stalak teglama za cvijeće i začinsko bilje, no pokraj njega i ‘tristać’. Često su taj Fiat ili Zastavu 1300 vozili boljestojeći građani bivše nam države koji si nisu mogli dozvoliti odlazak na dvotjedni ljetni odmor u društveno odmaralište Fićom. Stvarno ne znam gdje smo mi to šator, posuđe, plinsku bocu, ležaljke, stol, stolice, luftmadrace i vreće za spavanje, uz garderobu za dva tjedna, strpali u Fiću? Vjerojatno su naši roditelji bili majstori u slaganju Tetrisa i prije nego je izmišljen. Ulazim u dvorište i prekidam neku dnevnu raspravu susjeda, muškaraca u bijelim rebrastim potkošuljama, pitanjem ima li ovaj Fiat 1300 ili 1500 kubika? Dobro procjenjujem da mi je to sigurna ulaznica u dvorište i dozvola za fotografiranje. Ponosni me vlasnik informira da je ovaj je opremljen jačim motorom. Djeda je baš ponosan što sam njegovog ljubimca zaraslog u drač zamijetio s ceste. Izvještava društvo o mom interesu za oldtimere, a oldtimeri u potkošuljama nastavljaju lupati po svojim temama, kao da me nema tamo.

Danas je u gradskoj ponudi Bejruta čišćenje cipela po akcijskoj cijeni. Već mi treći čistač u petnaestak minuta objašnjava da nije nikakav problem što nosim patike. Znaju oni i to očistiti. Evo, ovaj zadnji mi pokazuje i tekućinu kojom će pošpricati njihovu mrežastu tkaninu kroz koju mi noge dišu. Nema veze, sad će on pošpricati! Nećeš! – kažem ja. Isto to rekao je meni pekar kad sam mu na pitanje želim li na manouche majonezu, odgovorio da želim za’atar. Ne da za’atar na manouche s piletinom i povrćem! A majonezu bi mi stavio? Kažem mu da stavi za’atar jer ga volim, a majonezu ne (mislim, volim ja majonezu, samo ne znam koliko dugo stoji na onoj vrućini), no on ne popušta. Kažem mu da ću si sam ići kupiti za’atar i staviti gore, a on odgovara neka idem kud hoću i stavim si gore što god želim! Je li možda danas dan kad slavimo slobodu mišljenja?

Hrvoje Ivančić-Za'atar

Knjiga u prirodnom ambijentu

U ‘svojoj’ knjižari raspravljam s gospođom Nadom o stanju u prodaji knjiga, domaćim i stranim autorima. Zanimljivo je što svakog dana otkrivam neku novu knjižaru na mjestima kojima sam već prolazio, no nisam je ranije primijetio. Nadi objašnjavam da je njezino ime na hrvatskom jeziku puno bogatije od španjolskog značenja. Dok ono na španjolskom znači ‘nothing’, na hrvatskome ‘hope’ daje Nadu. Ona meni ništa nije rekla o značenju mog imena.

Zato mi u knjižari Manara sve objašnjavaju.ضمير – kažu da se tako piše ‘Damir’, s naglaskom na drugom samoglasniku, kako me i zovu u arapskom svijetu. Značenje riječi ‘damir’ na arapskom je – savjest. Krajnje je vrijeme da naučim taj jezik. Gospođa Hiam mi ushićeno objašnjava da im, u posljednjih pet godina koliko vodi ovu knjižaru, još nitko na njihovu ponudu slatkišima pri ulasku nije uzvratio ponudom svojih slatkiša. Naime, kad me njezina kolegica na ulazu ponudila prefinim žele bombonom, sjetio sam se da u ruksaku imam još nekoliko Kiki bombona što su slučajno ostali u džepu još od proljetnog saharskog maratona. Ponudio sam im svoje bombone, pa smo za čas sjedili u naslonjačima i pili odličan čaj od kardamoma, krenuvši na putovanje kroz svijest, savjest, duhovnost i vjeru… dugo nekoliko sati. Simpatična ekipa knjižare (ime sam zapamtio samo Ibrahimu kojega Hiam zove Abraham) počastila me i ručkom, priručnom gozbom libanonskog povrća, s ukusnim i nezaobilaznim hummusom i baba ganoushom. Razmjenjujemo recepte i životne mudrosti. Molit će oni za mene navečer i pozivaju me da im se pridružim. Zahvaljujem Hiam, inspirativnoj ženi s povremenim pogledom u očima što ga imaju samo oni koji iskreno žive ono u što vjeruju, i kažem da večeras biram toliko potrebnu samoću. Oni mogu moliti za mene i bez mog prisustva ili dopuštenja. Kad nekome želiš dobro, ne treba ti njegova dozvola za tvoje dobre želje.

Dječak u smeću

Tužno: Potraga za jestivim i korisnim u smeću

Slikam klinca koji traži bilo što jestivo ili korisno u smeću. Dajem mu ‘hiljadarku’ znajući da time neću riješiti njegove probleme, ali mu možda bar malo olakšam put do sutra. Ulični susreti s mladim sirijskim liječnikom i ne više mladim pomoćnim radnikom iz Bangladeša, uz moj pokušaj fotografiranja naslovnice Hrvojevog ‘Za’atara’ u autentičnom okruženju, vode me do Cornichea, bejrutske promenade na kojoj šetači, trkači, obitelji i prijatelji ponekad provode svoja predvečerja.

Hussam, bejrutski trkač što radi na recepciji MidTown hotela, jedan je od sportski aktivnijih stanovnika ovog zanimljivog grada.

Pomaže mi organizirati put u Byblos i pokazuje slike ljudi s kojima se slikao kad je još radio u Le Bristolu. Ian Gillan, Haile Gebrsellasie… mnogih se bejrutskih gostiju nagledao i slikao se s njima, no, osim Gillana, najsimpatičnija mi je njegova fotka s čovjekom koji je na Georgea Busha bacio cipelu. E, s njime bih se i ja slikao!


Pogledajte i ostale priče:

bejrut-panorama
Tagged: , , , , , , ,