I sad, priči je kraj… rekao bi Frank Sinatra. Privodim kraju još jedno putovanje, lutanje nepoznatim ulicama i susrete s mnogim, do sad, nepoznatim ljudima. Putovanje prostorom što u mnogima budi neugodne emocije, a mene privlači jer znam da krije ljepotu koju se samo treba usuditi otkriti.
Divan je grad, taj Bejrut. Sad, s malim vremenskim i velikim kilometarskim odmakom, čini mi se nekako romantičnim, što možda nisam osjetio za vrijeme boravka između njegovih nebodera i valova Sredozemnog mora. Žal za prošlim vremenom ili prilikama da vidim i doživim još nešto? Mislim da ne.
Kao i u svemu drugom, pogled s distance daje širu sliku, ali tu je i vrijeme da izbriše manje lijepe ili manje važne stvari. U sjećanje ostaju utisnute samo slike jarkih boja, jasni zapisi, osmijesi dragih ljudi, prolaznika, novih poznanika ili prijatelja za cijeli život. Bogatstvo različitosti i ispreplitanje sudbina prate svako putovanje, samo što dane u Libanonu pamtim drugačije od dana provedenih na nekom drugom putu ili, na primjer, kod kuće.
Golubica mira
Živio sam punim plućima i putovao svakom cestom… iskoristivši svaki dan najbolje kako sam znao. Kad do dva u noći nisam mogao zaspati, to nije bilo zbog lošeg kreveta ili buke aviona koji lete stotinu metara iznad mene. Bilo je to zbog siline dojmova proteklog dana što su se još uvijek u ludom vrtlogu ganjali mojom glavom. Tijelo je bilo umorno, no doživljene slike još su sustizale jedna drugu u utrci za najljepšim bojama, kadrovima, zvucima i mirisima.
Kilometri bejrutskog asfalta što sam ih propješačio ‘reebokicama’ s Intersportovog sniženja zbrojati se mogu u nekoliko maratona. Ceste su mi upisane u genetskom kodu i putovanje je prirodno stanje mog tijela i duha. Drugačije ne bi valjalo.
Bejrut: Ostaci ratnih razaranja
Žalim, za nekim sitnicama, no, premalo ih je da bih ih spomenuo… ali veselim se učinjenim koracima i ljudima što su obogatili moj život. Neke sam od njih sreo sad i možda se nećemo vidjeti više, no to nikako ne znači da ih ne pamtim, da ne mislim na njih. Imat će uvijek svoje mjesto u ladici sjećanja, u knjizi mojih putovanja. Dušica, Tamara, Srđan i Frank, ljudi su koje znam od ranije, svakog/svaku od njih volim na svoj način i ne razmišljam o tome hoćemo li se opet vidjeti. Znam da hoćemo. No, Hiam, Hussam, Ali, Samer, Adnan, Hassan, Ibrahim, Bassem, Nada, Ahmad… obogatili su ‘bejrutskog mene’ i oslobodili me okova stranca u njihovu gradu. Znam, kad opet dođem u Bejrut, u njemu su ljudi koje pamtim i siguran sam da ni oni mene neće zaboraviti. Čak mi je i Nasri, kojeg tamo nisam upoznao, no njegova sam slova upoznao puno prije, pomogao da u Bejrutu budem manje strancem. Učinio sam što sam morao učiniti… a je li moglo bolje? Je li moglo drugačije? Slučaj, sudbina, svemirska ravnoteža ili možda unaprijed ispisan scenarij, odredili su da to bude baš ovako i nikako drugačije. Kako god se to zvalo, baš je tako trebalo i biti.
Ulični prodavač peciva
Da, bilo je toga, sigurno znate, kad sam zagrizao više no što mogu progutati… no, mogao bih reći da sreća prati hrabre. Ili da se ne treba bojati istražiti svijet oko sebe. Ili da nemaš priču ako ne odeš i uzmeš je sam. To su iskustva što obogaćuju. Možda je to samo trening, trener što me uči do kuda mogu ići. Možda tu život ima ulogu roditelja koji dijete pušta do neke granice i onda mu kaže ‘Stani!’. Tko bi to znao? I kad pretrčavam cestu prema pekarnici u susjednoj ulici, može se dogoditi što ne bih želio. Kad se vozim mojim gradom mogu sresti nekog tko nije zakočio na vrijeme. Pravu je mjeru teško pronaći i njome mjeriti što je dobro, a što ne. Tek kad je zagrizeš, znaš je li jabuka slatka.
Što li je čovjek i što li ima? Ako ne sebe, onda ne štima… smijem se samom sebi i svom prevoditeljskom umijeću, no misao je potpuna. Naučio sam da mi ime na arapskom znači ‘savjest’, možda počinjem shvaćati zašto savjest uporno pokušavam dodati svom imenu. Hiam me pitala znam li koja je moja misija? Ne znam. Još. Možda je otkrivam a možda je nikad ne otkrijem. Ako je otkrijem, hoću li je biti svjestan, znati da je to ‘To!’? Intenzivno putovanje, susreti i doživljaji, s povlačenjem u samoću da bih pisao i produljio život svim tim trenucima, suprotne su strane istog štapa. No, štap ih, nekako, mora imati. Inače nije štap. Do novog putovanja, odjavljuje se Vaš čovjek iz Bejruta… Yes, it was my way.
Pogledajte i ostale priče:
