Naš čovjek u Bejrutu: Jutarnja dobrodošlica

Damir Vujnovac

Damir Vujnovac

Danas sam ujutro ipak bio toliko uzbuđen da sam zaboravio doručkovati i to primijetio tek nakon stotinjak kilometara prevaljenih prema Beogradu. Nemam neku tremu ili dodatno uzbuđenje prije putovanja. Možda zbog već pokojeg putničkog iskustva, a možda i zbog toga što trebam sve pripremiti dok radim i normalno živim pa za tremu nemam ni vremena.

Slabost brzo rješavam slatkišima i sendvičem (tim redom) i vozim prema istoku. Istina, nakon srpske granice stoji znak ‘Western Serbia’ kao dobrodošlica lokalne turističke zajednice i kao dokaz da je sve relativno. Mislim to… istok-zapad.

Welcome to LebanonNakon nekog davnog Zdravka Čolića na radiju slijedi jingle: ‘Muzika koju Srbija najviše voli’ i puštaju Prljavce… ‘Sve je lako kad si mlad’. Sve je lako kad imaš dobru volju, iako više nisi tako mlad pa nakon čitanja romana ‘Peščani sat’ imam volje i publici u mojoj zemlji predstaviti Tamaru Kučan, autoricu tog i još sedam drugih odličnih romana. Na brzoj kavi na terasi novobeogradskog trgovačkog centra otvaramo tu lijepu mogućnost. Nadam se da će biti lako kako poručuje Prljavo kazalište. Poklanjam joj izbor poezije ‘Šumskih pjesnika’ Maje Klarić, što će ga čitati putujući za Novi Sad i krećem svojim putem. Gospođa u haljinici i slamnatom šeširu nalazi se na tom mom putu i šeta autocestom dok se približavam aerodromu za koji domaći tvrde da je mali. Nije mali, nisu vidjeli zagrebački.

Aerodromski spavačiPonosan sam što sam stvari za put spakirao u koferčić koji odgovara dimenzijama ručne prtljage. Pogledom na službenu vagu aerodromskog šaltera moj ponos se gubi negdje između dozvoljenih 8 izmjerenih 12 kilograma. Zar čovjek baš na sve mora misliti? 🙂 Pale se signalna svjetla na tunelima za prilaz avionima, sunce se polako odjavljuje i sjene beogradskih nebodera u daljini sve su bljeđe. Uzimam knjigu bliskoistočnih priča Hrvoja Ivančića koji upravo luta Dalekim istokom i tonem u prvu priču. ‘Za’atar’, tako se knjiga zove, je začin koji posebno volim. Bliski je istok dio svijeta što me magnetski privlači, a Ivančićeve priče uvijek rado čitam. Savršena kombinacija.

Beograd i Istanbul noću iz zraka. Drijemanje uz povremeni turski zalogajčić u avionu imena ‘Ihlara’, nazvanom po prekrasnom kapadokijskom kanjonu u kom sam uživao prošle godine. Ovaj sam put u ‘Ihlari’ nešto manje uživao jer su mi se u koljena urezali rubovi pretinca za novine sjedala preda mnom.

Turske novineIstanbulsku zračnu luku Ataturk već poznajem, obilazim njezine knjižare i unatoč bogatoj ponudi ne nalazim ništa vrijedno tegljenja do Libanona pa kući. Ne nalazim ni odgovor na pitanje o trenutačnoj situaciji u Turskoj. Možda je i ta šutnja odgovor? Mirisi ljudi u prolazu, sjedala puna spavača. Pokušavam odmoriti na tren ali se bojim da ću zaspati i propustiti let za Bejrut.

Sjedam u avion dvostruko veći od prethodnog i dvostruko prazniji. Ni na ovom letu nitko ne sjedi do mene pa nemam s kime pričati ali su zato oba naslona za ruke moja. Uživam u sitnim zadovoljstvima dok su mi koljena i dalje kažnjena. Saznajem da se vozimo gotovo 900 kilometara na sat i da se višnja na turskom zove gotovo isto kao i na hrvatskom. Malo žmirim i evo me u 4:00 na bejrutskoj pisti.

U aerodromskoj zgradi državni mi službenik vrlo ljubazno postavlja klasična pitanja, uključujući i ono o posjetu susjednoj državi. Ne skrivam ništa jer vidim da on zna odgovor i prije nego je pitanje postavio. Dobivam tridesetodnevnu vizu i pečat u putovnicu koja će uskoro u mirovinu. I osmijeh dobrodošlice.

Bejrut-aerodromAko su vam ikad pričali da se taksijem od zračne luke do centra može za 25 dolara, tu priču zaboravite jer pripada prošlosti. Sad imaju taksimetre, dnevnu i noćnu tarifu, a Brko mi nudi dogovor za 35 dolara ili taksimetar. Riskiram i profitiram 2 dolara. Prolazimo kraj stadiona, no nisam uspio zapamtiti ime nogometnog kluba. Ovdje svi vole nogomet, kaže Brko. Uz nekoliko zaustavljanja i ispitivanja ranojutarnjih prolaznika, on ipak pronalazi zgradu Concorde u Hamri, za koju je na aerodromu tvrdio da zna gdje se nalazi. Zovem mog saharskog druga Franka iz pustinjskog šatora, maratonca, novinara što je sljedećih godinu dana predavač na bejrutskom sveučilištu. On u 5 ujutro dotrčava do mene kao na jutarnjem razgibavanju prije maratona i vodi me u stan u koji je prekjučer uselio. Kratko pričamo o svemu, no budući da će uskoro biti 24 sata od kad sam ustao odlazim prileći. Imam svoju sobu i svoju kupaonu, no tu kupaonu još nitko dosad nije koristio pa prije tuširanja ribam kadu. Nikad nisam čistio kupaonu u pola šest ujutro u Bejrutu. Preciznije, nikad do sada i nisam čistio kupaonu. Točka.

Kakav dan! I noć. I jutro.


Pogledajte i ostale priče:

bejrut-panorama

Tagged: , , , , , ,