Beirut Mall je dobrodošla hladovina nakon vrućih podnevnih doživljaja. Sjedim u holu polupraznog trgovačkog centra i uživam u blagodatima civilizacije.

S razglasa me napada zapadnjačka glazba, a pjesma ‘Deamons’ me na trenutak vraća kući gdje je varaždinski Yangstersi izvode bolje no što originalno zvuči.

Bejrut mi je pokazao zašto ga ponekad zovu i problematičnim djetetom Bliskog istoka. Divlje je, no istovremeno i drago. Ovisno o tome kako mu pristupaš.Nekoliko puta zaredom nakratko nestaje struje, no nitko se zbog toga u cijelom gradu ne uzbuđuje. Trgovine što prodaju UPS uređaje i generatore sigurno nemaju ništa protiv. Ništa protiv nemaju ni stanovnici Armenske četvrti kad im pristupis i pitaš za zdravlje, a onda i za slikanje. Kad te upoznaju sve bi ti dali, samo im treba dati priliku. Ma, svi se mi razumijemo na sto različitih načina. Skroz sam ozbiljan kad kažem da sam nekad davno, u nekoj drugoj priči, ovdje živio ili ovuda prolazio.

Bassema nalazim na ulici uz Golfa dvojku na kojem mu prijatelj mijenja prednje kočione obloge. Nakon početnog ‘Nema slikanja!’, upoznajemo se i pokazuje mi obiteljsku kuću koju se trudi obnoviti. Vodi me u sve prostorije 110 godina starog zdanja što još čuva ljepotu prošlih vremena. Pokazuje mi dvorište s drvećem što stvara ovdje tako potrebnu hladovinu. Stara Alfa i još stariji Jaguar, koji takoder čekaju obnovu, ostaci su nekih dobrih vremena, no kuća je na prvom mjestu.

Živi sam, s komode u salonu podiže svoju fotografiju s ocem i bratom. Majku ne spominje, a ja ne pitam. Zato on mene pita ima li u Hrvatskoj djevojaka za njega? Kažem da sigurno ima, no po njih treba doći i zaslužiti ljubav koja će neku od njih dovesti ovamo. Naravno, nije se ni mislio ženiti ‘preko kataloga’, iako funkcija bračnog posredništva u ovome društvu još nije iščezla. Bračni posrednik nije lik iz davne bajke. Ovdašnje cure, kaže Bassem, ako su imalo lijepe, brzo nađu nekog s puno para da im plati popravak nosa, cica, da ih napuni botoxom, pa da kao Barbike sliče jedna drugoj. On želi pravu, kojoj nije do novaca.U svojoj mi kuhinji toči čašu hladne vode, nudi me ukusnim datuljama iz Saudijske Arabije i trpa mi dvije čokoladice u ruksak. Trebat će mi za energiju kad toliko hodam! Prolazeći stanom dodiruje kipove djevice Marije, ljubi njezine slike i križa se. Razmišljam o tome kako je komforan život kad nemaš potrebu dokazivati svoju nacionalnu ili vjersku pripadnost. Ostaje ti puno više vremena da budeš to što jesi. Da budeš čovjek sa svojim kvalitetama i manama, bez suvišnog etiketiranja i svrstavanja na jednu ili drugu stranu.

Bassem mi, pokazujući zakrpanu rupu od rakete na stropu sobe, objašnjava neobjašnjivu priču o bejrutskom suživotu. Možda se jednom ponovno sretnemo, u Hrvatskoj ili ovdje, svejedno je. I ovaj se susret dogodio tako što sam krenuo posve drugim putem pa su me barikade dovele do njegove ulice. Slučajnost?

No, slučajnosti nema u obližnjoj vojnoj bazi ukopanoj u brdo. Smjena straže, iz filmova o komandosima što svoj posao odrade dok se nisi ni snašao, odvila se u nekoliko sekundi. Crni terenci s još crnjim prozorima zatvaraju promet, otvaraju se vrata u zidu koja nikad ne bih primijetio, a sad kroz njih vidim ulaz u još jedan grad ispod ovog čijim ulicama hodam. Jedni iskaču, drugi uskaču, pancirke, automati, kacige, ruksaci s opremom… to mi, pogađate, ne pada na pamet slikati. Kao ukopan promatram tu akciju pa se onda trudim nezainteresirano krenuti dalje u stilu: Ah, nije to ništa što već nisam vidio. Neka institucije rade svoj posao, rekli bi neki

U armenskoj se četvrti živi gotovo kao u Europi. Možda mi i sama razlika od danas posjećenih četvrti izgleda veća no što uistinu jest. Neki osjećaj (možda lažne) sigurnosti dobro mi dođe, a osjećam i da me cijelog probija znoj jer već neko vrijeme hodam samo uzbrdo. Baš je dobro što u Bejrutu nema komaraca!

Zato ima ljudi svih vrsta i veličina. Namjerno ne upotrebljavam one druge izraze, uobičajene kad dobijemo potrebu nekoga etiketirati još dok o njemu ne znamo baš ništa. Bolnica svetog Josipa, kipovi Marije i raznih svetaca na vidljivim mjestima u kvartu, jasno pokazuju prolazniku kojim dijelom grada šeta.

Raduje me dolazak na trg što se nalazi na vrh brda jer to, između ostalog, znači da put odavde vodi prema dolje, kamo god krenuo. A jednom od ulica prema dolje dolazim u četvrt Sodeco i na samoj nekadašnjoj zelenoj liniji divim se zgradi što je nekad bila lijepa. Lijepa je i u ovom tužnom stanju u koje su je dovele granate, meci, napadači, branitelji i luda vremena za koja bih volio da su postala prošlost ovoga grada. Prometni policajac kaže mi da će francuska vlada obnoviti zgradu. Neka to čim prije učine.

Ne mogu ponovno ne spomenuti promet! Moram to činiti svakog dana, jer svakog dana vidim po nekoliko skoro-nesreća iz kojih se svi nekim čudom izvuku. Bog ih valjda čuva, možda je pronašao Bejrut na zemljopisnoj karti. Nakon odličnog falafel sendviča na ‘liniji’, prolazim blokade oko parlamenta gdje me vojnici puštaju uz napomenu neka ne slikam.

To mi stvarno danas više ne pada na pamet. Ili… mi pada kad na početku Hamre u jednoj kući otkrivam fantastičnu izložbu koja će svoje mjesto u mojim zapisima pronaći u nekoj drugoj rubrici ovog portala.

Nakon dvadeset kilometara današnjeg tabananja vrućim bejrutskim asfaltom, u domaćoj atmosferi Hamre, naručujem ledenu limunadu s mentom i šišu s duhanom od jabuke

Odmaram, zaslužio sam! Uživam u trenutku savršenog mira usred večernje gužve najfrekventnije ulice u gradu, kad kraj mene prolazi čovjek, isti Domazet Lošo.

Možda sam stvarno umoran, možda je šiša, a možda… ma nije bitno. Život je lijep.

 

---