Upravo kako mi je vozač prvog današnjeg kombija rekao, vidim rimske ostatke Baalbeka čim sam stupio iz vozila. Gotovo svaki put se u takvoj situaciji sjetim dvoje Kanađana korejskih imena koji mi u Kapadokiji oduševljeno pričaju o ruševinama rimskih gradova, o ostacima davne rimske kulture koje su u Turskoj posjetili… sve dok im nisam rekao da se i jedne od brojnih rimskih toplica nalaze desetak kilometara od mog dnevnog boravka.
Različiti smo. Iz plodne, rodne i prirodnim bogatstvima bogate zemlje dolazim uživati u pustinju i bogatstvo tražiti u skromnosti, dok oni iz moderne, društveno i tehnološki napredne zemlje kreću u potragu za ostacima starih civilizacija. Nisam, dakle, lud za ruševinama nekadašnjih hramova što su ih teško gradili radnici kojima je često smrt bila nagrada za nadljudske napore. Nisam štovatelj robovlasničkih i feudalnih društava, a u situacijama kad netko naglas mašta o tome kakav bi kralj, plemić ili vitez bio da je živio nekada davno, ja pomislim da bih u tom slučaju vjerojatno bio konjušar, postolar ili kotlokrpa. Neka me u ovom vremenu, kakvo god ono bilo. Kad sam već tu, na bliskoistočnim širinama, moj izlet do šest stupova Baalbeka nije samo posjet nekom starom kamenju nego i istraživanje dragih mi krajeva, učenje, snalaženje.
– Hej, čovječe, odakle si? – prekida lokalni frajer moju kontemplaciju. – Treba li ti turistički vodič? Magnet? Imamo suvenire, razne statue! Imaš ih već? Evo, ovo je divna marama!
– Imam takvu! – odgovaram. – To je marama Beduina s juga Jordana.
– A imaš i to? Onda imam odličnu Hezbollahovu majicu za tebe!
Svih šest stupova Baalbeka u skelama
Vidim da se neka grupa školaraca skuplja na parkiralištu pa odlučujem požuriti prije nego nastane gužva. Ljubaznom blagajniku koji mi prodaje ulaznicu za deset dolara odgovaram da sam ih Hrvatske. Ne može se sjetiti poznaje li mi kojeg susjeda, no oduševljen je mojim dolaskom i želi mi toplu dobrodošlicu. Dobrodošlicu osjećam i samim tim što sve smijem fotografirati, bez ograničenja. Često ne razumijem zabrane fotografiranja, kao da neki ne žele da priča i fotografije nađu nove ljude koji će doći vidjeti tu ljepotu uživo, osjetiti energiju nekog mjesta i ostaviti nešto sitniša u lokalnim kasicama. Dušu će nekom mjestu uzeti lokalni moćnici oduzimajući prirodi što je njezino, a ne ja škljocajući kamerom.
Ne marim niti za godine, datume, imena bogova i careva kojima je neka zgrada dignuta u čast, vodim se samo dobrim osjećajem i skakućem s kamena na kamen ogromnih građevina. Još nas je samo pet-šest koji se smucamo ovuda, ni traga onoj školskoj grupi. Isprobavam staru igračku koju sam tek nedavno počeo koristiti – panoramsku fotografiju. Na ovom mi mjestu ona ima smisla. Pogledom tražim onih šest spomenutih stupova što slike ovog mjesta čine posebnima… i nalazim skele. Svih se šest stupova u svoj svojoj visini skriva iza građevinskih skela. Znam jedan određeni izraz na nekoliko jezika pa ga, onako za sebe, izgovaram, no odlučujem se ne živcirati, jer skele danas nitko neće maknuti. Praznik je, inače bi oni to zbog mene sigurno učinili. Uživam u onom vidljivom – divnim građevinama koje odolijevaju vremenu i ljudima.
Originalna zaštita mesa od muha
Za razliku od mira i tišine rimskog Baalbeka, onim moderni(ji)m vladaju gužva, automobilske sirene i brundanje starih dizelaša. Promet se u biti ne razlikuje od bejrutskoga samo su vozila dvadesetak godina starija. S nadstrešnice pred mesnicom visi komad govedine omotan prozirnom folijom. To je ipak kakva-takva zaštita od muha koje bi se rojile na telećim koljenicama ili butu.
Ne nalazim kebab ili falafel radnju u kojoj bih nešto pojeo, čak ni restoran. Tražim, pitam, nalazim neku sirotu pekaru u kojoj mi podgrijavaju par zalogaja nečega za što nisam siguran hoće li proći bez posljedica. Još malo cunjam centrom pa krećem prema stajalištu kombija. Nalazim parkirana vozila i pregovaram za cijenu s vozačem prvog od njih. Koštat će me pet tisuća bez presjedanja, direktno me vozi u Bejrut i izbacit će me blizu moga kvarta, no prvi sam pa se moram strpjeti. Pedeset minuta na Bliskom istoku i nije neko čekanje, a šef je više nego korektno krenuo i prije no što su sva sjedala dobila svoje putnike. Nešto će se još napuniti putem. Na sjedalu kraj mog izmjenjuju se vojnik, baka, žena s bebom i još jednim malim djetetom i na kraju nitko.
– Hey, Ashchrafieh, out! – vikne vozač okrenuvši se prema meni. On nastavlja za Hamru.
Pecivo kaak kod uličnog prodavača
Kupujem kaak od uličnog prodavača koji ga puni za’atarom. Kaak je tradicionalno pecivo ovih prostora koje sliči nekoj torbici što je nosiš za ‘ručku’. Odlično je za doručak no, budući da se danas nisam baš prejeo, odlično je i za poslijepodnevni obrok. Majstor pekar ih objesi tako da šipku provuče kroz rupu na pecivima i gradom gura kolica puna ugljikohidrata. Kad kupiš tu divotu, biraš kojim će je začinom ispuniti nakon što prstima izbuši u njoj otvor sa strane. Sljedeći put moram uzeti kaak sa Zdenka sirom i za’atarom pa da vidim postoji li kakva posebna tehnika distribucije topljenog sira šupljim pecivom. Za’atar je, za mene, začin nad začinima. Volim i čili, šafran, kumin, curry, kurkumu… stvarno me lako zavesti začinima, no za’atar je moja jordanska ljubav na prvi pogled. Domaća zaliha te divote koju mi je poslao moj beduinski brat Abdullah polako se topi pa je to možda znak da je vrijeme za kupovinu karte u smjeru Wadi Ruma, najljepše pustinje na svijetu.
Prerano mi je za odlazak do stana pa još malo lutam okolo, upoznajem dio grada u kojem još nisam bio, gledam čime se ljudi bave, nekoliko je automehaničarskih radnji uz glavnu prometnicu, auti se popravljaju na nogostupu. Prodaju se kućni ljubimci, psići u kavezima na cesti traže dobar dom. Častim se kolačem u božićno okićenoj pekari-slastičarni, pijem Pepsi slamčicom iz limenke, spajam se na wi-fi u dvorištu međunarodnog lanca loših hamburgera pa zovem doma i čestitam rođendane kolegama. Ulazim i u Beirut Mall, mjesto poznato od ranije, koje se nije baš napunilo trgovinama u posljednje dvije godine. Pokušavam u supermarketu kupiti neke slatkiše za doma, no ne nalazim ništa domaće, sve je puno brendova koji se nude i na našim policama. Na to mi je stvarno žao trošiti novac i tegliti iz Libanona stvari koje mogu kupiti u mom kvartovskom dućanu. Par koraka dalje vadim mobitel i snimam fotografiju za naslovnicu knjige koju pišem. Odjednom taj odlično uhvaćeni kadar zanima i vojnika koji izlazi iz betonskog zaklona obojenog u libanonske boje pa se brzo i s malo riječi sporazumijevamo oko brisanja upravo nastalih fotografija. Baš me ide danas!
Jedna od neizbrisanih fotografija starog rimskog grada
Stižem do stana, tamo je Zee, snima gitarsku dionicu u novu Elijevu pjesmu. Eto sad ga, nakon YouTubea, vidim i u živo. Sprema se hrana za večerašnje druženje pa pileća krilca na grilu za prijatelje koji uskoro dolaze već cvrče i dobro mirišu. Još uvijek mogu u sobu jer nije iznajmljena nikome i odmaram kratko s jednim okom zatvorenim, da ne zaspim i ne propustim let. Nour mi za čas trpa hranu u tanjur, iako sam rekao da nisam gladan i da ću sad dva puta do jutra jesti, jednom u avionu za Istanbul, a drugi put odmah po presjedanju u avion za Zagreb. Gazdarica ne reagira na moje neuvjerljive argumente i ne pristaje me iz svog stana pustiti bez večere. Zovu mi taxi, ostavljam im ključ od stana koji su mi nesebično dali da ga nosam svih ovih dana, pozdravljam se s domaćinima, njihovim dragim prijateljima i sjedam u taxi, čekajući još koji trenutak da vozač zašarafi nešto do kraja i spusti poklopac motora pa možemo krenuti.
I ova se bejrutska priča primiče svom završetku, uz razgovor s taksistom o teškoćama življenja u toj, po svemu živopisnoj, zemlji. Čovjek nije svjestan da se s puno toga što nabraja o ‘divotama’ libanonskog društva i ja mogu pohvaliti, no ne želim mu kvariti zabavu. Uistinu jeftinu noćnu vožnju iz grada do zračne luke nagrađujem dobrom napojnicom i predajem se sigurnosnim procedurama međunarodnog zračnog prometa.
Tekst i foto: Damir Vujnovac
www.translate.google.hr
