Ulica je pusta, jutro je i još je jedan praznik. Cesta je mokra, čini se da je kiša padala, a možda su je čistači rano jutros oprali prazniku u čast?
Dogodilo se nekako istovremeno, dižem ruku dok se vremešni Mercedes javlja svojom ostarjelom sirenom. Ima crvenu registarsku pločicu, to je taj koji će me za dvije tisućice odvesti do busa. Sjedam na stražnje sjedalo i molim da me vozi do Cola stanice. Ispred mene sjedi još jedan putnik koji se slaže da put kojim je naumio ići usmjerimo prema mojoj destinaciji. Nedaleko od mjesta mog ukrcavanja u ‘auto servis’ policija nas tjera da se vratimo u smjeru iz kojeg smo došli. Širi je centar zatvoren za sav civilni promet, danas se ovdje voze samo političari pod policijskom pratnjom. Nakon još dva pokušaja susjednim ulicama vozač me glasno obavještava da će vožnja koštati četiri tisuće jer ide skroz okolo. Nije baš da ide preko Jordana, no nemam što prigovoriti, jeftinijeg prijevoza do Cole nemam. Svi u autu to znamo.
Dok čekamo na zeleno svjetlo semafora vidim da smo se zaustavili kraj nekad divne zgrade na liniji razdvajanja istočnog Bejruta od zapadnog. Prije dvije godine mi je prometni policajac rekao da je francuska vlada obećala obnoviti zgradu, no izgleda da su se te dvije godine i Francuzima nekako poskliznule u vreću neispunjenih obećanja. Ne primjećujem ništa od obnove, ne vidi se niti da se na obnovu spremaju. Lovim neki kosi kadar mobitelom iz auta dok skrećemo prema Coli. Cola na jugu i Dora na sjeveroistoku su neformalne ali uobičajene stanice s kojih kreće prijevoz u mjesta izvan Bejruta. Obje se nalaze uz neku prometnu petlju ili veliki kružni tok. Nastale su, kažu, tijekom rata kad nije bilo jedinstvenog kolodvora s kojeg bi kretao prijevoz. Sad kolodvor, navodno, postoji no ljudi većinom koriste ovaj način prijevoza. Navikli su, a vjerujem da je i povoljnije.
Francuzi su obećali renoviranje…
Stižemo. Plaćam novčanicom od pet tisuća, a vozač glumi da nema tisuću za vratiti. Nemam se volje natezati oko toga, a sve nekako gledam u svjetlu toga da će me današnje putovanje i uz nepredviđene troškove koštati daleko manje nego da sam platio agenciji da me voza. I iskustvo nešto vrijedi. Prvi me taksist pita kamo idem i nudi mi vožnju do Baalbeka za ‘samo’ stotinu dolara. Samo odmahujem, nije zaslužio bolji odgovor. Pod nadvožnjakom nalazim parkirane kombije što se pune putnicima za dolinu Bekaa. Puno se toga u Bejrutu događa pod nadvožnjacima – osim autobusnih stanica smještenih pod stupovima nadvožnjaka, u podnožjima nekih prave su vojne i policijske utvrde, a ima i onih pod kojima kvartovski penzioneri igraju šah ili tavlu, ljudi samo sjede, odmaraju i druže se.
Deseti sam putnik u kombiju, još trebamo dvoje pa krećemo. Majstor kaže da će me vožnja koštati prihvatljivih pet tisuća na što samo kimnem glavom. Plaćanje je pri izlasku iz vozila. U kombiju svi sjede u jaknama, jedino ja ovdje glumim ljeto u majici kratkih rukava. U Libanonu propuh očito ne ubija kao što ubija kod nas pa čiči što mi sjedi s lijeva ne pada na pamet da zatvori prozor. Trpim neko vrijeme, no ipak ga moram zamoliti da zaustavi vjetar koji mi tuče u vrat i bubrege. Dok se penjemo uz brdo zavojima bejrutskih predgrađa razmišljam o tome bi li me itko s tim mojim skromnim iskustvima snalaženja Bliskim istokom htio uzeti za vodiča kad putuje ovim krajevima? Nekako se, čak i na mjestima na kojima se prvi put nalazim, ovdje osjećam opušteno i ‘doma’, koliko god to bilo kilometrima ali i civilizacijski daleko od kraja u kojemu živim. Ni ovaj put nije ništa drugačije, putujem kombijem prijevozničke tvrtke Hans Mayr, u vlasništvu stare i tradicionalne libanonske obitelji. Vidim da je ‘firma’ zalijepljena na prozore kroz koje bih, da nema te naljepnice, možda mogao i nešto u vožnji uslikati. Na off-line karti Libanona u mobitelu pratim naše kretanje, tek toliko, da budem miran i siguran u dobar smjer kojim se krećemo i uživam u pogledu na dolinu Bekaa.
Vožnja kombijem je najugodnija i najjeftinija
Ime te doline (Libanonci je latinicom pišu Beqaa) nosi me u sjećanje na vijesti iz libanonskih nemirnih i nesretnih godina. To je prostor što se nalazi između Libanonskog gorja sa zapadne, mediteranske strane i Antilibanonskog gorja s istočne, sirijske strane. Plodna je to i rodna dolina u kojoj kažu da gurneš li u zemlju suhi štap na godinu će iz njega propupati. Poznata je po vinogradima, vinima i po uzgoju konoplje. Davnu preporuku mladog libanonskog pajdaša danas ipak neću poslušati. Ne treba mi da me zelena dobrota ove doline opali toliko da se ne znam vratiti. U ponoć namjeravam krenuti iz Bejruta prema aerodromu i želim se držati plana. Svog se plana, o kojem ja ne znam baš sve, drži i vozač kombija pa mi u mjestu Chtoura objašnjava da ne ide dalje i pokazuje prstom na sljedeći kombi koji će me odvesti direktno do ostataka rimskih hramova Baalbeka. Taj me ne bi smio koštati više od dvije tisuće. Poučen dosadašnjim iskustvom mirim se s troškom od sigurne tri tisuće (dva dolara) i tješim se mišlju o neusporedivo manjem trošku od agencijskog. Poluprazan (ili polupun) kombi kreće prema sjeveru.
Vrhovi Libanonskog gorja pokriveni su snijegom, oblaci zapinju za njih. Ne doimaju mi se daleko… pa cijela je dolina široka nekih šesnaest do dvadeset kilometara, ovdje ništa nije daleko. Nije daleko ni Sirija s desne strane. Nadam se da će me put uskoro odvesti i tamo. Žao mi je što je nisam imao priliku upoznati prije no što su je svjetski interesi razorili. Prisjećam se sinoćnjeg razgovora u kojem smo se dotakli libanonske (ne)tolerancije sirijskih izbjeglica. Libanonci često zaboravljaju koliko je njih samih izbjeglo za vrijeme rata, ali i koliko ih bez ratnog stanja u Libanonu svakodnevno odlazi širom svijeta. Sirijci bi vjerojatno voljeli mirno, sito i sretno živjeti u svojoj zemlji i svojim domovima, no prisiljeni su tražiti neka mirnija mjesta za život. Pa tko želi živjeti u nekoj dalekoj i nepoznatoj zemlji, zimi u šatoru, bez kupaone i osnovnih uvjeta za život? Srećom, situacija se u Siriji smiruje, pa se velik broj Sirijaca vraća onome što im je od domova ostalo. Nekako ni nas pamćenje ne služi bolje, brzo smo zaboravili kako je to spakirati svoj život u najlonsku vrećicu i potrčati čuvajući živu glavu. Razmišljanje koje ne vodi dobrom zaključku prekida mi zaustavljanje na benzinskoj pumpi. Vozač će natočiti gorivo pa gledam u istaknute cijene. Diesel je oko četiri i pol kune za litru, bezolovni benzin nešto više od pet i pol kuna, a olovni za stare benzince što krstare libanonskim putovima stoji gotovo šest kuna. Nije skupo za naš standard, no domaćima se to ne čini tako. Oni obično toče po deset-dvadeset litara. Punjenje rezervoara do vrha praznik je za automobil… a danas je praznik.
Tekst i foto: Damir Vujnovac
www.translate.google.hr
