Dugo sam smatrao da je dan na putovanju proveden u kući, bez izlaska, nenadoknadiv gubitak. No, ako je taj dan namijenjen odmoru, upoznavanju s ljudima, učenju, novim informacijama – onda o gubitku nema ni riječi.
Nikad još nisam dan na putovanju proveo u pidžami, bez izlaska iz stana / hotela / hostela / šatora / špilje ili slične nastambe u kojoj sam boravio. Danas mi se baš nikud ne ide. Nitko od ljudi s kojima sam dogovarao susrete se ne javlja, put u dolinu Bekaa sam odgodio sa srijede na četvrtak. Znam da bih, ako izađem van – u oblačan dan, možda pronašao nekoga za razgovor, ali ne da mi se. Pomalo se zbog toga i mrzim, dok samog sebe uvjeravam da je i to OK. Uzeo sam godišnji odmor ne bih li krenuo na ovo putovanje. To bi putovanje, dakle, trebalo biti i odmor, a ne samo jurcanje za informacijama i avanturama. Sinoćnja avantura, vožnja linijom broj 4 kojom voze ‘luđaci iz Tripolija’, dovoljna je za dva dana puta.
Damir Vujnovac: Mačja ljenost
Eli, moj ovogodišnji bejrutski stanodavac, glazbeni je producent. Nemajući posla u Libanonu prije nekog je vremena otišao živjeti u Kanadu. Radio je tamo kao instruktor franšizerima Pizza Huta i stekao iskustvo koje mu je pomoglo da nakon tri godine života na sjeveru dobije dobar posao u Libanonu. Uživanje u poslu i iznadprosječnoj plaći naglo je završilo nakon svađe sa šefom. Šefovi, naime, često ne vole čuti istinu već se okružuju onima koji im baš lijepo klimaju.
Eli nije jedan od ‘klimavaca’ pa je brzo prošao putem od odlične plaće do nule na računu. Čovjek sad nastupa s elektro-rock bendom uživo, radi na nekim neobičnim glazbenim projektima i proizvodi vrlo zanimljivu glazbu.
E, ta me proizvodnja elektronske glazbe baš zanima, a u stanu je mali studio u kojem Eli danas radi. Baš danas, kad ja ne idem nikamo. Uživam u njegovom ‘šivanju’ tradicionalne umjetnosti i književnosti u osnovu pletenu od elektronskih zvukova. Upravo u hipnotičku glazbenu podlogu smješta stihove iz ‘Proroka’ velikog libanonskog književnika Khalila Gibrana, dok ja pucam od sreće što imam priliku vidjeti nastajanje toga. nečega što će uskoro osvanuti na YouTubeu. Eli je cool dečko, dozvoljava mi da s vama podijelim kratak video zapis prije nego pjesma ugleda svjetlo dana. Svira i producira različite glazbene projekte koje možemo pronaći pod nazivima Funkermonk, Awham Beirut ili Stripped. Sviđa mi se njegova suradnja sa Zeejem Karkabijem. I taj Zee mi se baš čini zanimljivim. Razgovaramo o glazbi, njezinoj proizvodnji koju on radi i javnoj reprodukciji koju ja s vremena na vrijeme izvodim, pa mi pada na pamet da bih sljedeće godine, nakon mojih putopisnih predavanja o Bejrutu (spremite se!) mogao organizirati večeri glazbe koju sviraju Libanonci. Ima uz Elija i Zeeja tu još puno rock, pop, indie i elektro izvođača o kojima mi pojma nemamo, a vrijedi ih čuti. Vjerujte mi na riječ dok vas ne uvjerim na nekoj bejrutskoj DJ noći u Hrvatskoj.
Vruć i hrskav obrok: Kafta malghoume
Korak bih do sreće bio kad bi mi laptop funkcionirao. Mojem upornom odgađanju obnove windowsa (originalnih, da se razumijemo) došao je kraj. Sad me nitko nije pitao bih li nešto odgodio, ‘update’ se pokrenuo svojevoljno. Nakon toga život mog računala više nije isti. Stroj živi ‘na aparatima’, nije umro, ali ne komunicira. Vegetira. Sve moje nove tekstove pisat ću kad se vratim, ako se računalo u međuvremenu ne predomisli. Sad, uz Elijevu pomoć, preko interneta naručujem nešto za jelo, jer mi se ni do restorana ili obližnje trgovine ne da. Internetska platforma Zomato pomaže mi pronaći hranu kakvu želim i najbliži restoran iz kojeg će mi dostaviti još vrući kafta malghoume. Niti deset minuta po predanoj narudžbi čujem zvono i plaćam dostavljaču svoj obrok, još vruć i hrskav. To su ti vozači skutera koji luduju gradom u žurbi da isporuče naručenu hranu, voze u zabranjenom smjeru, probijaju se kroz rijeke automobila, voze slalom među pješacima. Samo nek’ je dostava brža od susjedove!
I ovdje brzo pada noć, no temperature su i dalje ljetne. S mrakom kući dolaze Hanna, arhitekt koji se bavi projektiranjem rasvjete i Nour, djevojka koja radi za neku od nevladinih organizacija što se bavi ovisnicima o drogama na nešto humaniji način od onog službenog državno-policijskog. Za razliku od policije koja hapsi sve u vozilu ako kod jednog od putnika pronađe nešto, oni pokušavaju savjetom, razgovorom, primjerom, pomaganjem. Uz grickalice, domaći arak (anisovu rakiju) i jumbo pizzu, pričamo priče o svijetu i dobrim ljudima. Slušam jednu o ljubavi kršćanke i muslimana iz doba kad je ‘zelenom linijom’ krv tekla u potocima.
Zapisujem instrukcije kako sutra u jutro doći do Baalbeka, a ne potrošiti 75 dolara na aranžman neke turističke agencije, pa se povlačim na spavanje. Za jednog ‘kaučliju’ ovo je bio sasvim solidan dan.
Tekst, foto i video: Damir Vujnovac
www.translate.google.hr
