Bejrut je i dalje glavni grad Bliskog istoka, slagao se itko sa mnom ili ne.
Čekaj, tu sam misao trebao pričuvati do kraja! No, ne treba sve čuvati za kraj, za neku posebnu prigodu ili neki susret. Kad je čovjek u nešto siguran, onda to treba i reći.
Evo, sjedim u majici kratkih rukava, navečer, na terasi neke bejrutske birtije koja ima wi fi. Prošla je polovica studenog i sad bih doma oblačio nešto toplo, s kapuljačom, da se ne prehladim, a ovdje uživam u mirisima mora što ih vjetrić donosi preko šetnice i užurbane ulice pune automobila u svako doba dana i noći.
Jučer sam popodne ostavio dragu ekipu dobrih putopisaca i putopjesnika na zagrebačkom Interliberu, prihvativši ideju Tomislava Perka da tekstove iz ovoga grada nazovem ‘Buretom Bejruta’. Puno se lijepih ideja rodilo na ovotjednom druženju uz putopise i putopjesme, dobrim je ljudima lako međusobno kliknuti i povezati svoje snove u zajednički projekt Putničkoga kutka. Skroz neskromno, među dobre ljude svrstavam i sebe. Nisam na ego-tripu, svatko za sebe voli pomisliti da je dobar. Moje ime na ovim prostorima ionako znači ‘savjest’, pa nikako od nje ne mogu pobjeći. Niti želim.
Nisam sinoć bio jedini putnik iz Hrvatske prema Bliskom istoku. Nogometni trener, moj susjed Varaždinec, Branko Ivanković, se vraća svom uspješnom poslu, a ja uspješno koristim nepažnju prometnika istanbulskog aerodroma, pa se švercam kraj Branka u minibusu namijenjenom samo putnicima poslovne klase. Da nije bilo toga, nisam siguran da bih ulovio ogroman Airbus 330-300 za Bejrut, koji je već trebao krenuti prije no što smo, kasneći iz Zagreba, dotakli pistu uskoro bivše zračne luke ponosno nazvane po ocu turske nacije. Čini mi se da čovjek zadužen za grijanje u avionu za Bejrut ipak nije uspio stići na let, jer smo se smrzli od klimatizacije svi od reda… i sredovječni gospodin koji u glasnim komentarima nasumično izmjenjuje srpski i arapski jezik i djevojče s europskog istoka operirano do te mjere da joj je svaki selfie ‘duckface’.
Ovog me puta prvim susretom s libanonskom administracijom nije počastio brkati šalterdžija s moćnim štambiljem, koji mi omogućuje tridesetodnevni boravak u ovoj zemlji, već mlada dama koja nije postavljala nepotrebna pitanja nego mi samo poželjela dobrodošlicu opalivši crveni pečat u plavu putovnicu. Noćno natezanje s taksistom oko plaćanja američkim dolarima i uzvraćanja libanonskim lirama prošlo je uz minimalne žrtve, a priručni ležaj na podu koji su mi pripremili moji dobri domaćini Nour i Eli spasio me besane noći i čekanja na popodnevni ulaz u sobu s pravim krevetom koji još uvijek koristi Danac Villads.
Dansko – hrvatski odnosi nikad nisu bili bolji, čovjek mi je pokazao susjedstvo, a čak smo se i počastili quesadillasima, koji nisu libanonski specijalitet, ali ih u bejrutskoj armenskoj četvrti savršeno spremaju.
Novčanicu od stotinu dolara uspješno mijenjam kupujući njome sladoled na obližnjoj pumpi pa sad, kao pravi Libanonac s libanonskom valutom u libanonskom džepu mogu krenuti u susret libanonskim pričama i njima započeti punjenje ‘Bureta Bejruta’.
Damir Vujnovac
