Iz medija smo saznali da su ministrica Zlatar i gradonačelnik Bandić postigli dogovor o zajedničkom kandidatu za intendanta HNK u Zagrebu. Voljeli bismo vjerovati da odabir nije učinjen prema osobnim sklonostima i radi političkog kadroviranja, nego su se odlučili za najbolji program zbog čega je natječaj i raspisan i proveden. U suprotnom – sve je farsa.
Nažalost, premda je HNK javna institucija od nacionalnog značenja, financirana novcem poreznih obveznika, predloženi programi i nadalje ostaju nevidljivi mnogim zainteresiranim pojedincima i institucijama kojih se to direktno tiče.
Potpuna odsutnost kulturne politike, nedefinirani ciljevi, status, obveze središnje matične nacionalne kazališne kuće omogućavaju proizvoljna tumačenja i slobodu promišljanja budućnosti nacionalnog teatra za koji smatramo da treba biti strogo definiran. To nikako ne smije postati eksperimentalno kazalište.
Smatramo da program (ako je to ono što su odabrali ministrica i gradonačelnik) nije potpun i ne zadovoljava traženo u formalnim uvjetima navedenim u propozicijama natječaja Ministarstva, nema razrađen ni financijski ni kadrovski plan. Iz programa se iščitava nepoznavanje problematike baleta (posebno klasičnog), nepoznavanje trenutnog repertoara te afiniteta i potreba publike.
U dijelu koji se tiče opere, situacija je još i gora, potpuno su izbačeni hrvatski autori, i naša baština koju bismo s ponosom trebali prikazivati, potvrđujući time našu pripadnost civiliziranoj zajednici europskih naroda, i svi naši suvremeni kompozitori koji su svoja djela pisali za naše kazalište.
Hrvatska glazbena dostignuća, redatelji, dirigenti, nebrojeni mladi umjetnici nisu spomenuti u četverogodišnjem planu naše nacionalne kazališne institucije.
Ta nas činjenica naročito zabrinjava i zato otvoreno pozivamo sve institucije da se očituju o takvom stavu ministrice i gradonačelnika. Pri tome svakako mislimo na HAZU, Maticu hrvatsku, Hrvatski kulturni klub, strukovna udruženja glazbenih, baletnih i dramskih umjetnika, Hrvatsko društvo skladatelja i njihove članove, gosp. Josipovića, gosp. Šipuša, gosp. Seletkovića, koji su ujedno obnašatelji visokih državnih dužnosti, kako oni prihvaćaju činjenicu da su hrvatski autori postali persona non grata u zagrebačkom HNK.
Kao informacija našoj cijenjenoj i vjernoj publici, u tom predloženom programu nema repriznih naslova, nema nijednog talijanskog kompozitora (Verdi, Puccini, Bellini, Donizetti), jedan Mozart, Beethovenov Fidelio i ostala glazba 20. st. Nema Zrinjskog, Ere, Verdija, Wagnera… Upravljanje operom je zamišljeno na daljinu, iz Pariza, što sigurno znači i nepoznavanje prilika na našim umjetničkim akademijama i mogućnosti da se mladim talentiranim umjetnicima omogući daljnji napredak.
Odabrani program velikim je dijelom nastao iz nedovoljnog poznavanja dosadašnjeg djelovanja hrvatske matične kazališne kuće i svih njezinih aktivnosti te destruira kazališni sustav, nudeći nešto najsličnije eksperimentu u svim umjetničkim granama.
Iako Hrvatskome narodnom kazalištu kronično nedostaje prostor, dislociranje povijesno prvog ansambla – Drame, u prostore napuštenih tvorničkih hala, neće riješiti problem, kao što ni izostanakom domaćih i talijanskih opernih naslova, najveća hrvatska Opera neće ući u europski kulturni krug, tako neće ni najveći hrvatski Balet bez baštinjenog i suvremenog domaćeg repertoara biti adekvatan predstavnik plesne scene 21. stoljeća.
Osim toga, čak letimičnim pogledom na ovosezonski repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu moguće je ustanoviti kako se izborom autora i naslova ovo naše kazalište, najvećim dijelom, nalazi u 21. stoljeću!
Program koji je odabralo Ministarstvo predviđa velik broj gostujućih umjetnika iz Europe i mnoge koprodukcije, što samo podrazumijeva još veći trošak, a nikako bitan iskorak od postojećeg.
Promišljanje djelovanja i poslanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, koje su odabrali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, kao suosnivači i vlasnici, nažalost, kao jedinu izvjesnost nudi destrukciju matičnog kazališta, negiranje dosadašnjih postignuća nacionalnog kazališta unutar sto pedeset godina njegova postojanja, rastakanje i u konačnici uništenje institucijskih temelja nacionalne kulture.
Stoga je posve legitimno postaviti pitanje Ministarstvu kulture RH, Vladi i Saboru RH, Gradu Zagrebu i svim odlučujućim institucijama kulture u Republici Hrvatskoj koja je njihova vizija opstanka i proboja hrvatskog kulturnog bića u Europu i svijet 21. stoljeća?
Kako se čini da ne postoji vizija, tražimo od Vlade RH da napokon obrati pozornost na probleme u hrvatskoj kulturi, tražimo od Ministarstva kulture da poništi natječaj i raspiše novi u kojemu će biti poštovana zakonom i aktima predviđena procedura, te da struka i zainteresirana javnost budu aktivno uključeni u cijeli proces.
Zaposlenici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
