Djelatnici Nacionalnog parka Una iz Bihaća (BiH) na čelu s direktorom Amarildom Mulićem, prošlog su tjedna trebali organizirati tradicionalni Rotary vlak dolinom Une. Višetjedno pregovaranje s Hrvatskom oko prolaska vlaka dijelovima teritorija, na kraju je završilo otkazivanjem vožnje. Može se pretpostaviti da je to zbog sigurnosih razloga uzrokovanih dolaskom sve većeg broja bliskoistočnih izbjeglica u bihaćki kraj.Ipak, direktor Mulić, kao u onim akcijama iz socijalističkog razdoblja ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’ (NNNI), nije ostao bez medijske promocije. Nedavno gostovanje u Beogradu rezultiralo je dolaskom desetak beogradskih novinara, kojima sam se pridružio, uz Tarika Helića, radijskog i televizijskog voditelja sa sarajevske BHT1. Ovo je bio moj treći prolazak kroz Nacionalni park, ovaj puta od Štrbačkog buka do Martin Broda i natrag. Jasno, svaki puta zapazim neke nove detalje ili čujem legende o kojima još nisam pisao. Tako je bilo i ovaj puta. Priču o cjelodnevnom boravku u dolini Une prošle subote počinjem povjesnicom o tri kćeri vladara ovoga kraja iz davnih vremena. Otac je imao tri kćeri Soku, Biku i Vranu. Svakoj je sagradio dvorac. Po Soki je ime dobio i danas postojeći Sokolac, po Vrani Vranograč odnosno Vrnograč, a po Biki, jasno Bihać. O tome svjedoče tri kule spomenutih utvrda u grbu grada Bihaća. Zvuči lijepo ako i nije istina…

Mjesto Martin Brod i nesvjesno izgovaramo po muškom imenu Martin. Međutim, legenda kaže da je ime dobilo po djevojci Marti, koja je želeći vidjeti voljenog mladića na drugoj obali Une, prošla kroz svoj brod (izlaz na vodu, rijeku) i prolazeći ispod vodopada pala u Unu i utopila se. Otuda Martin Brod. Nacionalni park ima šest ulaza i mi smo vozeći se malim turističkim busom zastali na prvom od njih, Gorjevcu, s kojega se također može spustiti do Štrbačkog buka, ali u ovo doba godine nakon obilnih kiša cesta je u lošem stanju. Tako smo prvu stanku iskoristili za zajedničku fotografiju i domaću šljivu Huseina-Hejne, kojega je Mulić pola u šali a pola u zbilji imenovao svojim savjetnikom za biodiverzitet. U našoj pratnji bilo je još nekoliko ljudi koji volonterski pomažu u parku. U park smo ušli kod Orašca na najfrekventnijem putu dužine 7,5 kilometara
makadamske ceste. Nakon 4 km je u Ćelijama ulazno-kontrolni punkt, a otamo još oko 3,5 km uske prašnjave ceste. Na razini Federacije BiH donesena je odluka o dodjeli 1 milijun KM s kojim bi se do sljedeće turističke sezone bitno promijenili uvjeti prometovanja. Kada jednom sve bude gotovo, kaže Mulić, automobile i ostala prometala posjetitelji će ostavljati u Orašcu na velikom parkiralištu, a odatle će ih s kupljenom ulaznicom dalje prevoziti vlakić, mini bus ili kombi u vlasništvu NP Una. Vjerujemo da će se to što prije realizirati, jer sadašnji promet s čestim zastajkivanjima za najgušćeg prometa, nije primjeren turističkim uvjetima.

Dolaskom na buk nakon polusatne vožnje neki od nas smo se osvježili kavom, dok su drugi preferirali svježe ubrane maline ili različite prirodne sokove. O Štrbačkom buku sam pisao u prijašnjim tekstovima tako da ću sada istaknuti samo dvije stvari. Za ovaj dio godine park već ima puno posjetitelja, pogotovo turista iz arapskih zemalja. Nadalje, za jednosatnog boravka, ispod buka startalo je najmanje desetak rafting posada, među kojima su najbrojniji Slovenci, ali sam susreo i dvije osmočlane posade iz Hrvatske.

Ako se po jutru dan poznaje, ove godine će u NP Una s kupljenim ulaznicama ući više od 100.000 ljudi (prošle godine bilo ih je oko 85.000, ali prema procjeni i još 40.000, koji mogu ući u druge dijelove parka bez plaćanja).I ovaj puta pozornost su izazivali skakači s vrha buka (24 metra), svi redom skiperi u posadama raftingaša. Voda je ove godine visoka tako da su skokovi u tim uvjetima još opasniji. Valjalo se vratiti istom cestom, a tada oko 14 sati još je veći broj automobila dolazio iz pravca Orašca. Zastali smo kraj jedne plaže i hrabro smočili noge do koljena, dok su dječaci skakali s improvizirane drvene skakaonice. Vozeći se dalje prema Kulen Vakufu prolazimo četiri asfaltirana kilometra, pa još toliko makadama.

Kulen Vakuf je stiješnjen u dolini kojom protječe Una. Iznad gradića dominira odlično očuvana Ostrovička tvrđava, koja je u povijesti imala veliku ulogu u obrani i kontroli ovoga područja. To je malo mjesto s oko 500-600 stanovnika kojim dominiraju Džisri Kebir (veliki most, danas potpuno drugačijeg izgleda i građe negoli u vrijeme turske gradnje početkom 18 st.) i obnovljena džamija sultana Ahmeda III. u kojoj smo bili.

Primjetno je da se sve više ljudi bavi iznajmljivanjem soba i ugostiteljskim uslugama. Bili smo u objektima obitelji Galijašević i Štrkljević. Kod ovih potonjih, domaćin Kemal nas je lijepo ugostio sokovima i pitom, a mogli smo probati i Maršalku, šljivovicu njegove proizvodnje, kojom odaje poštovanje prema nekadašnjem predsjedniku, čije je ime na tom imanju vidljivo na svakom koraku.

Ovdje smo vidjeli i desetak sportskih ribolovaca u kategoriji fly fishing. Ti ribolovci svaku ulovljenu ribu, nakon što su je izmjerili, vraćaju u rijeku. Tu je od Martin Broda do Kulen Vakufa u dužini od 8 km najduži tzv. ribolovni revir u Europi. Oni mogu izlovljavati svih dana u tjednu. Na Uni je vrlo popularan uobičajeni ribolov, koji se dopušta subotom i nedjeljom u označenim područjima parka. Dopušten je ulov dvije ribe, a najpopularnija je vrsta, osim znamenite pastrve, lipljan. U Vakufu sam svratio do moje poznanice od prošle godine Minke Mešanović, vlasnice bistroa Una, koja mi kaže kako je sezona počela rano i da ima sve više posjetitelja iz Hrvatske. Tako joj se vraćaju u srpnju gospođe koje su o njezinoj gostionici čitale upravo na našem portalu. Uskoro će ugostiteljskoj ponudi pridružiti veću ponudu smještaja, jer interesa ima. Opraštamo se od srdačnih Vakufljana, mjesta kojeg su obilježili mnogi znani Kulenovići, od Džaferbega, Osmana i Muhameda do Skendera.

Krećemo prema Martin Brodu, gdje ćemo vidjeti znameniti Milančev buk. No, prije toga jer je bilo već kasno popodne, trebalo je jesti. Ručali smo u restoranu Zora, pedesetak metara udaljenom od ulaza broj pet u NP Una, poznat kao martinbrodski ili Milančev ulaz. Unske pastrve, buredžici i slatko u hladovini, toga dana je bilo 30 stupnjeva, dali su nam snagu za daljnje razgledavanje. Najprije široki Milančev buk, koji ima nekoliko odjelitih padova, a snagu dobivaju ujedinjeni. Nekada su u Martin Brodu radili mnogi mlinovi, jer osim spomenutog snagu vode su mogli koristiti na Jelačkom, srednjem i donjem slapu.

 

Popevši se kojih stotinjak metara uzbrdo, došli smo do još jednog originalnog izuma – bučnice za pranje rublja. U bačvu s rupama velikom brzinom ulazi voda. Unutra rukovatelj ubacuje robu koju želi oprati (od prostirki i plahti do deka), snaga vode je vuče prema dnu i udaraju je mlazovi. Rukovatelj, ovaj puta je to bio Dušan Reljić, ima mogućnost da preko drvene poluge mijenja brzinu i količinu vode. Pravi prirodni eko stroj za pranje rublja.

Vraćamo se na polazišnu točku, ali ne istim putem. Ne valja se tako vraćati, kaže narod. Put nas već u predvečerje i pred kišu, koja je visila u zraku, vodio do utoka Unca u Unu. Tu je smješten manastir Rmanj, koji je stradao u ratu i sada je obnovljen. Ima brojne prostorije za smještaj, ali tu zatekosmo samo arhimandrita igumana Serafima. Manastir je 1443. godine podigla Katarina Branković, kći srpskog despota Đurđa i žena grofa Ulricha II. Celjskog, a posvećena je sv. Nikolaju Mirliksijskom. Priča nam iguman o sve manjem interesu svećenika za monaštvo, a s monahinjama je bolje i to ne samo u ovom kraju.

Kiša i mrak su nas otputili prema Bihaću, gdje smo u eko selu Natura art na zajedničkoj večeri uz sevdalinke prepričavali protekle događaje. Na kraju spominjem ekipu srpskih novinara u sastavu: Ana Bijelić, revija Uno; Antonija Vučićević, Frankfurtske vesti; Rozana Sazdić, Belguest.rs i Turističke novine; Mirjana Nikić, Politika; Rajko Milošević, Radio 202; Boško Savković, producentska kuća Alternativa; Slobodan Čulić, Studio B i Vladimir Pavković, Visoka turistička škola iz Beograda.

Jaka ekipa, vjerujem, napravit će pravu medijsku promidžbu u Srbij,i a onda dolazimo za koji mjesec i mi iz Zagreba. Kao i svaki puta do sada, domaćinske srdačnosti nije nedostajalo, a jedina sjenka nad ovom sunčanom razglednicom iz susjedne nam BiH je primjetno sve veći broj nesretnih izbjeglica…

Ipak, Nacionalni park Una radi punom parom, bilo vlaka ili ne i usprkos stalno podgrijavanim pričama o akumulacijskom jezeru kod Martin Broda i gradnji hidrocentrale.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---