Dok smo se tog jutra vozili prema obali čavrljajući o svemu i svačemu, jedan me je zagrebački profesor pitao kakvi su studenti tamo u Aziji, kako se ponašaju tijekom predavanja, kako se odnose prema svojim učiteljima. Iako ponešto o tome znam, zastala sam na nekoliko sekundi i zamislila se, dok su mi kroz glavu prolazile neke lijepe, živahne slike.
Njegovo pitanje vratilo me je u neko drugo vrijeme, i jednu sasvim drugačiju kulturu u kojoj djeca, kako odrastaju, uče o tome da svoga učitelja trebaju poštivati. Pri tom ne mislim samo na ljude koji su se za to zvanje školovali i profesionalno su obučeni da podučavaju druge. Učimo od mnogih ljudi probijajući se kroz život, pa i od onih na koje tek usputno naletimo, a često toga nismo ni svjesni. No učitelj je u Aziji posebno cijenjen, osjetit će to svatko tko se upustio u sličnu avanturu.
O svemu ovome nisam puno znala kad sam dobila priliku predavati engleski u Bangkoku. Daleko od toga. Ponuda je stigla sasvim slučajno, dok sam sjedila za stolom i večerala u društvu svojih domaćina. Najprije me je spopala nevjerica, a odmah zatim i strah. Prokleti strah koji se odnekud pojavi kad god bih se našla u nepoznatoj situaciji. Kako ću ja to? Hoću li moći? Što ako ne uspijem? Nakon prvotnog šoka, shvatila sam da sam jedina osoba za tim stolom koja sumnja da ja to mogu. Ostali su se blago smiješili i gledali me s povjerenjem. Dali su mi kredit bezuvjetno, a nisam se mogla dosjetiti čime ga zaslužujem.
Nelagoda i strah počeli su blijediti dok sam sebe uvjeravala da moram pokušati. Dat ću sve od sebe, odlučila sam, pa što bude. Svi oni besmisleni strahovi nestali su kad sam po prvi put zakoračila u svoju učionicu. Nestale su i sve one priče koje sam nekoć slušala o učiteljima koji su u svojim razredima doživljavali traume. Preda mnom su u toj učionici sjedili mahom poslovni ljudi, gledajući me pitomo i znatiželjno. Idućih mjeseci smatrali su me svojom učiteljicom, slušali su me i u tišini ispunjavali svaki zadatak, zahvalni što sam im došla pomoći.
Možda nikad neće shvatiti koliko su oni zapravo pomogli meni. Da savladam nelagodu i nesigurnost koji me često prate, riješim se vlastitih unutarnjih strahova, da osjetim kako postajem bolja osoba nego što sam ikad mislila da mogu biti.
Oni su moja inspiracija, i moji učitelji.
Renata Cisar
