Akademski slikar Željko Mucko (Koprivnica, 1959.) istaknuti je pripadnik suvremene hrvatske likovne scene, ostvario je vrlo zapažen i slojevit opus, izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu, član je grupe Contra. Nedavno je u Mostaru, u Galeriji kraljice Katarine Kosače, otvorena njegova samostalna izložba. 
* Gospodine Mucko, ostvarili ste značajan i obiman opus, tematski vrlo raznolik?
– Teško mi je procijeniti vlastiti rad, uvijek je lakše govoriti o drugom. Činjenica je da je prošlo skoro četiri desetljeća od moje prve samostalne izložbe te da sam tridesetak godina samostalni umjetnik što znači da se bavim isključivo slikanjem. Iako, moram priznati da nisam produktivni slikar u smislu kvantiteta radova. Uzrok tome je moj način slikanja, koji je vrlo spor i podložan čestim preispitivanjima, procesu sazrijevanja slike, što sve iziskuje vrijeme.
* Što je ključna karakteristika vašega slikarstva?
– Rekao bih da je to upravo taj proces gradnje slike, koji je slojevit i dugotrajan da ne kažem mukotrpan. Radi se o tome da nešto što je već ‘gotovo’ iznova preispitujem, tj. na neki način destruiram i tako stvaram novu priču. Ukratko rečeno destrukcijom gradim, i tako više puta dok ne dođem do zadovoljavajuće forme.
* Kako pristupate motivu?
– Motiv je samo ‘odskočna daska’ za rješavanje likovnog problema u slici. Hoću reći da mi je motiv nužan da krenem u razradu slike ali mi nije krajnji cilj, naročito zadnjih godina kada se (motiv) ‘rasplinjuje’, fragmentira ili potpuno gubi u apstraktnoj kompoziciji.
* Koliko su brojni ciklusi u vašem opusu međusobno povezani a koliko udaljeni od, recimo, ranih radova, preko portreta i sakralnih motiva do figura i gradova?
– Rekao bih da se moje slikarstvo mijenja. Nisam nikada insistirao na stilskoj ujednačenosti. Postoje zaokružene cjeline koje se ponekad dosta razlikuju jedne od drugih. Kad iscrpim pojedinu fazu krećem u novu avanturu, ne dozvoljavam da me ‘zarobi’ neka forma ni sadržajno niti u likovnom izričaju.
* U svom radu koristite raznovrsne tehnike. Koje su prednosti pojedinih tehnika?
– Svaka tehnika ima svoje zakonitosti i svaki je autor prilagođava i koristi na sebi svojstven način. Zbog samog procesa rada najčešće koristim uljane boje koje mi omogućavaju dugotrajan proces i razne mogućnosti nanošenja na podlogu. Naravno da koristim i druge tehnike, da eksperimentiram kako bih došao do novih likovnih rješenja.
* Član ste grupe Contra?
– Da, najmlađi sam član grupe Contra ,po stažu, iako se znamo mnogo duže, a i prije sam izlagao kao gost na njihovim izložbama. Ono što nas povezuje je sigurno pristup slici koji je duboko ukorijenjen u tradiciji našeg i europskog slikarstva te visok nivo slikarske realizacije u metierskom smislu. Dakle ne radi se o nekom striktnom programu već jednostavno o načinu na koji razmišljamo i koji crpi inspiraciju iz zajedničkih izvora.
* Kako doživljavate suvremenu umjetnost?
– Ponekad me plaši količina informacija i umjetničkih praksi na globalnoj sceni. Ipak, ono što mene interesira i uzbuđuje jest likovna priča, tj. slikarstvo kako ga ja shvaćam. Ono što me smeta kod nas je stav da samo ono što je aktualno u svijetu ima vrijednos,t a sve ostalo je prošla stvar, dok vani paralelno egzistiraju sve poetike. To je problem malih sredina.
* Ima li uopće, u ovom globalnom svijetu, umjetnost svoju budućnost?
– Sigurno. Raduje me da vidim kod puno mlađih kolega da se bore s istim vjetrenjačama i da slikarstvo nije svršena priča. Svi koji su ozbiljno zagrizli u taj ‘kolač’ svjesni su toga.
* Prije tri godine objavljena je monografija o vašem djelu…
– Likovni kritičar Krunoslav Kamenov autor je teksta koji iscrpno i analitički secira stvaralačke faze mojeg rada i izvrsno interpretira likovni govor mojih radova. Na monografiji smo radili godinu dana i ona daje zaista opsežan prikaz svih mojih likovnih putešestvija od akademije do 2015. godine. Treba reći da su monografije dio našeg posla i nužne da bi uopće preživjeli na likovnoj sceni.
* Kako je biti umjetnik, slikar u Koprivnici?
– Imao sam trideset godina kada sam se vratio u Koprivnicu. Do tada sam pola života proveo u Zagrebu, veći dio zbog školovanja i zaposlenja. Kada sam se odlučio profesionalno baviti slikarstvom odluka je pala da se vratim u Koprivnicu radi boljih uvjeta za rad. Od tada započinje kontinuirano i ozbiljnije bavljenje slikanjem, nižu se izložbe i započinje moj dijalog s gradom i ljudima, koji traje i danas, i ono što me posebno veseli su novi, mladi ljudi koji pokazuju interes za moje slike.
* Što je novo u atelijeru?
– U atelijeru se zbiva ono što je najbitnije za jednog slikara. Uvijek se nešto radi, nekad sporije, nekad dinamičnije. Zadnje što radim su pripreme za novi ciklus slika većeg formata, ciklus koji se nastavlja na svojevrsne skice na papiru koje sam radio prije par godina. Radi se o apstraktnim slikama, gdje koristim razne tehnike, između ostalih i tehniku kolaža koja daje jednu novu dimenziju likovnog izraza.
* Planovi, knjige, izložbe…
– Pregovaram za nekoliko izložbi i nadam se da ću ih uspjeti realizirati. Izložbe su nužne, potrebno je komunicirati s ljudima, iako moram reći da sve manje imam volje za izlaganjem, a razlozi su dobro poznati svima koji se profesionalno bave umjetnošću, o čemu se u zadnje vrijeme sve više govori.
Razgovarao: Miroslav Pelikan
