Piše: Igor Čumandra
Prvi roman Ane Dumančić ‘Pravi se da si normalna’, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Beletra, pojavio se u pravom trenutku da konačno na humoran, ali i vrlo realan način prikaže na posljedice hrvatske društvene zbilje.
Kad čovjek već pomisli da se sva hrvatska stvarnost istrošila u političko-fenomenološkim televizijskim emisijama ili nategnutim pseudosatiričnim novinskim kolumnama, Ana Dumančić svojim je prvijencem otvorila pitanje kvalitete te stvarnosti i posljedice svih stvarnih praznina i laži koje smo zadnjih dvadeset osam godina proživjeli, ne ostvarivši kvalitetnu tranziciju ni na osobnom nivou.
Svoje likove autorica uvodi brzo, posvećujući svakome od njih po jedno poglavlje i ispreplićući njihove živote kada je to zaista potrebno i s pravom mjerom. Osvjetljavajući njihove mane i preko naslova koji zvuči kao imperativ ‘moraš biti normalan’, Ana Dumančić prikazuje istovremeno svu tugu života svojih junakinja, ali i želju da se ‘to’ nešto što im nedostaje napuni ili ako je oštećeno barem pokrpa.
Sve junakinje Dumančićkine knjige zapravo jesu normalne i da su opisane u nekom drugom kontekstu možda bi neke od njih bile i dosadne ili barem u ovoj knjizi nepotrebne, ali način na koji je autorica strukturirala radnju svakoj od njih posvećuje potrebnu pažnju i ističe njihovu vrijednost kao likova vrijednih opisa. One sve imaju svoje osobne, privatne živote, ali utopljene su u lošu hrvatsku stvarnost (čitaj – laž), te stoga svaka od njih traži nešto više, ‘nešto od života jače’, bježeći na taj način od samih svojih života.
Kraj romana na najbrutalniji način pokazuje sav besmisao tih htijenja. U nekom strukturiranom društvu sve bi te žene funkcionirale više ili manje normalno, neke bi bile istaknutije, nečiji značaj kratkotrajniji. Ali u društvu bez čvrstih normi i pravila igre, gdje su kulise postavljene pred publiku i uopće se ne vidi što se zbiva iza njih, sve one postaju žrtve tog nepoznavanja. Svoje nepoznavanje kompenziraju ili svojim opsesivno-kompulzivnim poremećajima ili odlascima k neokatekumenima ili pak suvremenim samozvanim new age guruima, gdje autorica precizno opisuje kroz iskustva svojih junakinja kako se radi zapravo o prodavanju nečega ničega za nešto jako puno (novac, milodari).
Roman je zbog svoje humornosti, ponekad i na granici sarkazma, vrlo čitljiv zbog laganog i protočnog stila pisanja, a prepričavati ili opisivati pojedine junakinje iz romana ne bi bilo fer prema autorici. Iako su većina likova u romanu žene (i samo tri muškarca), ja ga ne bih kategorizirao kao ‘žensko štivo’ ili roman prvenstveno za žene. Iz nekih razloga žene jesu najčešće klijentice svih tih gurua, valjda zato što je hrvatskim mužjacima dovoljan i karijerni uspjeh. Ne znam, možda za odgovor na to pitanje postoje nevladine udruge. Odlično i simpatično opisana i vođena radnja kroz sav taj svijet nametnutih laži i ciljeva završava upravo onako kako i treba – pravom prevarom (hrvatski – pljačkom). Upravo opisivanje normalnih ljudi pretvorenih društvenom zbunjenošću u ‘nenormalne’ i manje normalne i krhke ono je što izdvaja ovaj roman od mnogih drugih koji našu zbilju opisuju prelamajući je kroz loše politike ili nezavršene povijesne traume. Jer ‘Pravi se da si normalna’ ipak je roman o ljudima u mutnim vremenima, a ne esej o društvu.
