U Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu, u pripremi je prva retrospektivna izložba Julija Knifera (Osijek, 1924. – Pariz, 2004.), umjetnika koji je svojim nekonvencionalnim pristupom mediju slikarstva obilježio drugu polovicu 20. stoljeća. Svečano otvorenje je 20. rujna.
Uz odabir ključnih djela iz fundusa MSU-a, djela na izložbi bit će posuđena iz mnogih privatnih i javnih kolekcija među kojima su i najznačajnije svjetske zbirke moderne i suvremene umjetnosti poput MoMA-e u New Yorku, Centra Georges Pompidou u Parizu, Mamca u Ženevi itd. Neka od tih djela nikada prije nisu bila izložena u Hrvatskoj. Naime, Julije Knifer od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih godina često je radio i izlagao u Njemačkoj, a početkom devedesetih odlazi u Francusku (Séte, Nica) gdje će, nastanivši se u Parizu, boraviti do kraja života. Osim ranih radova koji su prethodili meandrima, bit će izloženi brojni crteži-skice za slike i murale, dokumentarne fotografije među kojima su i publici manje poznati performansi, kao i njegovi autentični (dnevnički) zapisi koji su samo verbalni nastavak iste misli o ljudskoj egzistenciji utjelovljenoj znakom meandra.
Julije Knifer u svijetu umjetnosti postao je prepoznatljiv po geometrijskoj formi meandra do kojega dolazi početkom šezdesetih godina tragajući za krajnjom redukcijom svih izražajnih elemenata: ‘U roku od nekoliko mjeseci došao sam takoreći do kraja, to jest do crnobijele slike (koju sam nazvao anti-slikom), do meandra od kojeg se dalje jednostavnije ne može.’
Težeći svođenju izraza na što jednostavnije oblike još za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1951-1957), usvojenim jezikom kubizma od prepoznatljivih motiva iz stvarnosti (pejzaža, portreta) kreće prema posve apstraktnom izrazu. No, sve ono što će se poslije ponavljati u njegovu radu, navijestio je još prije upisa na akademiju, serijom Autoportreta koji kontinuirano nastaju nekoliko godina za redom (1949-1952) kao svojevrsni dnevnički zapisi.
Krivudava rijeka meandar u likovnoj umjetnosti postala je sinonim vječnog protjecanja života. No, Julije Knifer taj će arhajski simbol dopuniti vlastitim, individualnim tumačenjima, otvarajući najjednostavnijim mogućim, ali krajnjim i suprotstavljenim vizualnim sredstvima složena pitanja o ljudskoj egzistenciji. ‘Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam’, rečenica koja se logikom meandra neprestano ponavlja u njegovim zapisima iz 1976, daje nam ključ za ulazak u svijet u kojemu kronologija i kontinuitet nemaju nikakvo značenje.
Kniferov jezik stroge geometrije neprestano je provocirao svrstavanje u različite pravce svjetske poslijeratne umjetnosti (konstruktivizam, minimalizam, primarno slikarstvo) omogućivši mu još od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća sudjelovanje na važnim svjetskim izložbama. Ipak, Kniferovo stvarno duhovno ishodište pripadanje je neoavangardnoj grupi Gorgona (1959-1966) čiji su članovi polazišta za nekonvencionalno umjetničko djelovanje pronalazili u filozofiji egzistencijalizma, apsurda i zena, stvarajući platformu novim umjetničkim pojavama koje će zaživjeti jedno desetljeće poslije.
Kniferov procesualan, krajnje discipliniran i gotovo asketski pristup ‘radikalne volje’ do krajnosti će se očitovati u seriji crteža-meandara koje započinje krajem osamdesetih godina kada tragom grafitne olovke mjesecima, do krajnjeg zasićenja prekriva površine papira, upisujući u njih vrijeme vlastita bivanja.
Kustosica izložbe: Radmila Iva Janković, suradnici: Ana Knifer i prof. dr. Zvonko Maković, likovni postav: Filip Kožarić
Pročitajte još: Kniferovi radovi u New Yorku
