Radnja romana Svetislava Basare ‘Mein Kampf’ smještena je u bolnicu, na odjel neurologije. U ta četiri zida, u razgovoru filozofa Aprcovića s ostalim pacijentima i medicinskim osobljem, Basara plete još jednu minimalističku i naizgled jednostavnu priču, a ustvari simboličnu paralelnu priču srpske stvarnosti.
‘Mein Kampf’ je kompleksno svjedočanstvo kolektivnih promašaja, zabluda i stradanja, mračna i duhovita knjiga. Pisac je u ovom romanu nemilosrdan prema svim epohama srpske prošlosti, ali i prema suvremenoj političkoj sceni kao karikiranoj sjeni demokracije i vrhu svih promašaja i lutanja: sve u srpskoj historiji, po Basarinom mišljenju, jeste neprekinuti kontinuitet beznađa. Društvo koje uzgaja, njeguje bolest i ulaže u nju, svijet koji je postao bolnica, jer je okrenuo leđa osnovnim principima zdravlja: duhovnosti i moralu. Basarina borba je borba za smisao postojanja u obesmišljenom svijetu opterećujuće prošlosti, nesigurne sadašnjosti i neizbježno apokaliptične budućnosti.
U suvremenom Beogradu, pisac Kramberger – koji baš po svemu odgovara bi(bli)ografskim detaljima samog Basare – leži u bolnici (discus chernia!) s Aprcovićem, ‘najduhovnijim čovekom koga je upoznao’ sa zdravim kao dren Drempetićem, špiclovom, slugom i patriotom opće prakse koji naprosto odbija da se iseli iz bolnice, i nizom drugih likova iz galerije basarističkih prikaza. Bolesni, samim tim i prilično nemoćni ljudi idealne su žrtve svake represije i svakog sumanutog eksperimenta; Basara razložno bira bolnicu za ambijent svoje priče, namjeren da govoreći naizgled o onom ‘unutra’ priča o onome ‘napolju’, to jest o andersonovskoj Bolnici Srbija.
‘Mein Kampf’ ispisan bernhardovski/albaharijevski, sav u jednom jedinom pasusu, i ta je tekstualna gustina posve odgovarajuća tmastom piščevom izrazu, prepoznatljivoj mješavini ironijske opservativnosti i kritičke energije, koja je najubojitija onda kada duhovitost preteže nad bijesom. Svetislav Basara ispisuje svoj ‘Mein Kampf’ kao svojevrsnu protuknjigu ‘slavnijoj’ prethodnici, a sve to ne bi li se razračunao s korijenima ne njemačkog, nego srpskog fašizma, tog ‘ubajaćenog’ poluproizvoda iz retorti naših nedoučenih seoskih đilkoša i palanačkih suklata.
Teofil Pančić
Basara je napisao naizgled veselu knjigu koja na duhovit i njemu svojstven način govori o nama.
Vladimir Arsenić
Ipak, glavne mete romana su sveopća duhovna bijeda koja se izdaje za naše bogatstvo, moralna niskost preobražena u sveopću veličinu, glupost okrunjena kao lukavstvo ispodprojsečnih, potmula mržnja na sve maskirana kao čovjekoljublje. Basarin roman nije napisan za kulturne djelatnike, političke i parapolitičke dvorjane, akademske pametnjakoviće i medijske stražare prosječnosti, već za one koji nisu još izgubili smisao za dostojanstvo, makar i pod baruštinom u koju smo svi zajedno bačeni. Humor, apsurd i paradoks otuda djeluju kao proplanci vedrine za liječenje jednog odavno bolesnog društva.
Novica Milić
O autoru:
Svetislav Basara (Bajina Bašta, 1953.) romanopisac, esejist i dramatičar, dosada je objavio tridesetak knjiga. Noviji romani: ‘Tajna istorija Bajine Bašte’ (2010.), ‘Početak bune protiv dahija’ (2010.), ‘Mein Kampf’ (2011.), ‘Dugovečnost’ (2012.) i ‘Gnusoba’ (2013.). Dobitnik je NIN-ove nagrade za najbolji roman 2006. godine (roman ‘Uspon i pad Parkinsove bolesti’). Prevođen je na engleski, francuski, njemački, mađarski, bugarski, talijanski, španjolski i makedonski jezik.
