Tajana Obradović: Sudbine i emocije upisujem u svoje romane

1-Tajana Obradović Spisateljica Tajana Obradović objavila je dva romana; ‘Cybersex – Čarobna šuma’ (Funditus, 2011.) u kojemu se bavi društvenim fenomenom virtualne potrage za ljubavlju i bliskošću, i ‘Onda znaš kako stvari stoje’ (Funditus, 2013.), čija je tema mobing i koji je dobrim dijelom nastao iz njezina osobnog iskustva. Prve spisateljske korake Tajana je napravila u Centru za Kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu, na radionicama Milane Vuković Runjić i Ivane Simić Bodrožić. Unatoč krizi, pokrenula je nakladničku kuću Funditus putem koje pruža priliku i drugim kvalitetnim i još neafirmiranim autorima te piše svoj treći roman.

Vaš roman ‘Onda znaš kako stvari stoje’ bavi se prije svega mobingom, problemom koji je u društvu prisutan, ali o kojemu se, nažalost, vrlo malo govori. Što vas je potaknulo na pisanje o toj temi?

Na žalost ili na sreću, i sama sam se našla u situaciji mobinga. Roman ‘Onda znaš kako stvari stoje’ nastao je iz tog osobnog iskustva, a nastao je kada sam shvatila da se mnogi u tom iskustvu prepoznaju, odnosno da ono, u ovoj našoj varijanti kapitalističkog društva i vremenu krize, postaje kolektivno iskustvo. Da ne kažem, obrazac ponašanja. Poželjela sam onima koji tek ulaze u svijet rada dati u ruke alat koji će im pokazati da nije sve tako crno i da za svaku akciju postoji reakcija, da je najgora opcija prepustiti se malodušnosti i svoju sudbinu prepustiti tuđim rukama. Onima, kojima naša dobrobit nije visoko na ljestvici prioriteta. Neki kažu – roman bi se trebao naći u srednjoškolskoj lektiri. Osobno, u tu mogućnost ne vjerujem. Drugi kažu – trebali bi ga pročitati naši direktori. Tada, priznajem, posumnjam da se ti o kojima govore uopće zanimaju za književnost. No, ako roman promijeni svijest ljudi koji ga pročitaju, ako ih potakne na promišljanje, misija je ispunjena.

U svome prvijencu ‘Cybersex – Čarobna šuma’ obrađujete fenomen virtualne potrage za ljubavlju i bliskošću, koji nerijetko donosi i neželjene posljedice. Smatrate li da se kao društvo trebamo zabrinuti oko takvih stvari, posebno kada je riječ o adolescentima?

Osobno sam nakon istraživanja za taj roman bila zabrinuta. Previše se općenito ljudi, a tako i maloljetnika, upušta u svijet kojem nisu dorasli. Sad, trebamo li se zabrinuti kao društvo ili se roditelji adolescenata trebaju dobro pripremiti za odrastanje svoje djece, nisam kompetentna suditi. Svijet ima neki svoj ritam i nosi uvijek nove izazove koje postavlja pred mlade generacije. Ponekad ih mladi ljudi prihvaćaju nekritički. Da, bilo bi dobro da postoje osmišljene društvene kampanje koje bi upozoravale na nužnost virtualne pismenosti. Obuka za osnovnoškolce i srednjoškolce o opasnostima koje vrebaju na internetu i društvenim mrežama. Da se mene pita, uvela bih to u školski program. Ali, to je moj pogled iznutra. Pogled osobe koja se upustila u istraživanje tog svijeta. Možda bi roditelji ustvrdili da njihovoj djeci takvo što ne treba. Ja samo promatram svijet oko sebe, promišljam ga, pa se povremeno zanesem idejom ispravljanja svijeta, onda se prepustim čeprkanju događaja, ljudskih karaktera, sudbina i emocija i upisujem ih u svoje romane. I napominjem, da ne bi bilo zabune, ‘Cybersex’ nije roman za maloljetnike. Osobno bih granicu za njegovo čitanje pomaknula prema punoljetnosti po američkim zakonima.

2-Tajana ObradovićPrije nekoliko godina osnovali ste nakladničku kuću Funditus. Što vas je navelo da se odlučite na takav potez, s obzirom na krizu koja je već duže vrijeme prisutna u izdavaštvu?

Bila je to dugogodišnja želja. Moj prvi posao bio je u izdavaštvu i voljela sam ga. Bila je to želja za prezentiranjem kvalitetnih, neafirmiranih pisaca. Nemirenje s polaganim odumiranjem entuzijazma oko izdavaštva u Hrvatskoj. A onda me ošinula stvarnost – nema fondova za neafirmirane autore, oni nisu prihvatljivi ni sponzorima. Trebalo je plivati u tome, odustati od nekih prvobitnih ideja, prilagoditi se. Ipak, stvari se pomiču i, kao i u svakoj drugoj djelatnosti, mnogo ovisi o vlastitom angažmanu. Sretna sam što je Ministarstvo kulture naša nastojanja prepoznalo i pružilo potporu. Trenutak je uistinu neugodan, ali takav je za mnoge branše. Samo od izdavaštva ne bih uspjela živjeti, no angažirana sam i nadalje u pojedinim novinarskim i uredničkim projektima, izradi PR tekstova i copywritingu. No, i takvih je angažmana zbog pomanjkanja sredstava manje. Teško je biti i poduzetnik i slobodnjak danas, ali otvorena sam za nove kvalitetne projekte i suradnje, spremna pokucati na vrata, pa se neka i otvore.

Koliko vam, uz vođenje i sve obveze u nakladničkoj kući, zapravo ostaje vremena za pisanje?

Da budemo načistu, mali izdavač bez velikog pisca može opstati samo na potporama države, lokalnih zajednica i sponzora. Kriza je sponzore pomela. Prodajni rezultati svih izdavača su znatno slabiji no prije krize, neplaćanje prodanih primjeraka od strane knjižara je zabrinjavajuće. A rukopisi neprestano stižu. Sve više i oni afirmiranih autora. Davno su prošla vremena mecena. Ipak, koristim priliku da zamolim, ako postoji neki koji luta svijetom, da doluta do nas, jer potraga za novcem, briga oko pisanja projekata, urednički posao, briga oko izrade svakog izdanja, njegove distribucije, prodaje i naplate potraživanja iziskuje puno vremena i neprestano crpi energiju. Lokalne zajednice i država smanjuju i broj izdavača kojima potpore dodjeljuju i visinu potpora. A pisci su bića emocije, umjetničke duše koje često nemaju veze sa svijetom financija i administracije i njihova nestrpljivost u želji za objavom djela je razumljiva. Dakle, vremena za pisanje je malo, no dobila sam stipendiju Ministarstva namijenjenu piscima za novi roman i ona mi je omogućila da izdvojim vrijeme za pisanje. Vjerojatno imam i sreću što su moje priče uporne i neprestano kuckaju na vrata podsvijesti i tjeraju me da makar u hodu, često na najneuobičajenim mjestima za pisanje, upisujem dijelove radnje, fragmente, dijaloge. Jer, one savršene rečenice ili dijalozi nikad ne čekaju. Pojave se poput bljeska i ako nisu u tom trenutku zapisani nestaju u gustoj magli zaborava, dok hitam sa sastanka do knjižare ili knjigovodstva. Na prvom sam romanu naučila koliko su ti bljeskovi dragocjeni. Naravno, tek nakon što ih je mnogo iščeznulo, pa sada koristim mobitel, blokić i papir koji se uz olovku nalazi kraj kreveta da ih zapišem. Hvatam se za one dane kad se otuđim od svijeta, sakrijem od ljudi, zatvorim u stan i kad postojimo samo priča i ja.

OLYMPUS DIGITAL CAMERANeko vrijeme pohađali ste radionice u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu. Koliko su vas te vježbe, rad i iskustvo do danas oblikovali i utjecali na vaše pisanje?

Oni koji me poznaju od djetinjstva znaju da nisam bila od onih đaka koji revnosno pišu domaće zadaće, pa bi teško povjerovali da sam i na radionicama revnosno i predano pisala vježbe. No, slušala sam savjete koje su o pisanju davale Milana Vuković Runjić i, u jednom kratkom razdoblju, Ivana Simić Bodrožić i trudila se kritički odnositi prema kritičnim mjestima u vlastitim tekstovima. Mislim da čovjek treba saslušati svaki savjet, učiti iz svake situacije u kojoj se nađe, sigurna sam da se iz baš svakog predavanja može izvući ponešto korisno, samo treba iz mase savjeta znati izdvojiti što je na nas osobno primjenjivo i korisno. Cijenim kad pisac njeguje vlastiti izričaj. Sretna sam što su i Milana i Ivana imale mentorski i prijateljski pristup polaznicima kojima su prenosile vlastita iskustva mnogo više nego što su inzistirale na vježbama. Obje su stvorile dobru atmosferu i bile složne u tome da je velik dio treninga pisanja, pisanje samo. ‘Svakoga dana, odvojiti barem malo vremena za pisanje.’ Evo, i danas me podsvijest toliko kljuca tom informacijom, da se vrijeme samo izbori za svoj komadić teksta. Mnogi dvoje mogu li radionice čovjeka naučiti pisanju. Možda zvuči okrutno no – ne vjerujem da mogu. Pisanje je talent baš kao i onaj sportski, glazbeni, likovni, krojački… No, radionice mogu čovjeku osvijestiti razinu njegova spisateljskog umijeća, mogu mu pružiti mogućnost druženja s istomišljenicima i priliku da s ljudima koji pišu brusi svoj talent, nauči tehnike pisanja, dobije povratnu informaciju i mišljenja o jakim i slabim stranama svog umijeća i vlastitog teksta. Često se sjetim naših radionica kod Milane. Dobar dio nas, tadašnjih polaznica je i danas u kontaktu, razmjenjujemo tekstove na kojima radimo, savjetujemo jedna drugu. Taj naš sastav radionice je u posljednje četiri godine iznjedrio pet novijih autorskih imena, ove godine još bi dvije autorice koje su krenule s te radionice trebale objaviti svoj prvijenac. Polaznici su jedni drugima podrška, a mi, stara ekipa, povremeno kolektivno zaključujemo da bismo trebale ponoviti to iskustvo. Ako čovjek želi biti u fizičkoj formi mora biti fizički aktivan na redovitoj bazi, ako želi biti pisac mora pisati. Istraživati i ne bojati se ni pisanja ni života. Pisanje je rad i na rukopisu ili objavljenom djelu se tzv. minuli rad uvijek vidi.

Trenutačno pišete novi roman. Obrađujete li i u njemu neki društveni problem ili fenomen kao u prethodnima ili je riječ o nečemu posve drugačijem?

Ne mogu pobjeći od sebe, opet se provlače društveni fenomeni. Ono što me godinama kopka, pitanje koje mi svako toliko u ovoj našoj stvarnosti prostruji glavom – što je to u nama ljudima neutaženo da sudimo o drugima, da ulazimo u tuđe živote i po njima pravimo reda? Je li riječ o nehaju, površnosti, zloći, bezobzirnosti, brizi, strahu, nesretnosti… Mislim da će radnja ovog romana dotaknuti mnoge. Jer rijetko tko je bez grijeha da bi bacio kamen. Ipak, ‘kamena s ramena’ kao da postaje omiljeni nacionalni sport. S druge pak strane, glavni lik je (anti)junak našeg doba, pojedinac koji na vrlo osebujan način društvenom sistemu kaže – e, sad je dosta! Nakon prvog romana ljudi su me pitali – koliko je u romanu vas, kad ćete napisati nešto autobiografsko, u drugom sam, iako to nije bio cilj, čak ni polazna premisa, vjerujem zadovoljila tu želju za voajerizmom, a ovaj treći roman protresa zavjesu iza koje se skrivamo posljednjih dvadeset i pet godina, često se i vrlo grleno pozivajući na pravo većine. Zapitate li se vi ikada gdje li je granica slobode djelovanja većine, gdje je granica slobode pojedinca?

Razgovarala: Renata Cisar / Foto: FAMA i privatni album


 Pročitajte još: Tajana Obradović gošća tribine Pisci u izlogu , Ženska priča: Mani Gotovac i Tajana Obradović , Predstavljen roman Onda znaš kako stvari stoje

 

Tagged: , , , , , , , , , , , , ,