Vruće ljeto nije mi baš bilo inspirativno za ispaljivanje kanonada riječi, pa je tipkovnica lap topa mirovala, iako sam povremeno razljućen uglavnom političkim stvarima poželio započeti i s prekomjernim granatiranjem. No, kako je moj stav od početka pisanja ove kolumne da neću politiku u svoju butigu, nekako sam se uspio suzdržati.
Piše: Mustafa Topčagić
Povod za ponovno pisanje, nažalost, tužan je, ali sam se u moru RIP-ova i in memoriama, ipak odlučio podsjetiti na nedavno preminulu glumačku legendu Ljubišu Samardžića. Upoznao sam ga 2006. godine u vrijeme mojih radnih ljeta u Dubrovniku. Sa suprugom Mirjanom bio je neizbježan na predstavama i koncertima u okviru Dubrovačkih ljetnih igara, ali i u šetnjama po Stradunu te druženjima po ugostiteljskim objektima.
Načuo sam da baš tih dana, supruga i on proslavljaju 40. godišnjicu braka, zaista rijedak jubilej na umjetničkoj sceni, što mi se činilo kao zgodan povod za intervju. Radio sam u to doba kao freelancer, pa sam ponudio intervju u dvije hrvatske šarene revije, ali ih to nije pretjerano zanimalo, to više što se Ljubišin karakteristični osmijeh svako malo nalazio na stranicama domaćeg tiska i internetskih medija u povoju.
Nekako u to vrijeme počelo je izlaziti srpsko izdanje magazina Story u kojem je moja draga kolegica Beba Dragić postala jedna od bitnijih urednica. Moj prijedlog da napravim veliki obljetnički intervju s oduševljenjem je prihvaćen. Još mi je rečeno da bi to bila ekskluziva jer Smoki, kako ga tamo zovu, nerado daje intervjue beogradskim medijima. Nadali smo se da će ga romantični povod i ambijent ljeta u Dubrovniku nekako ‘slomiti’.
No, trebalo je nekako i doći do njega. Na telefonske pozive i SMS-ove u roamingu nije odgovarao, u hotelu Excelsior gdje je boravio očito mu nisu prenosili poruke, a k’o za vraga nikako ni da ga sretnem na Igrama ili negdje u Gradu. Zato sam posegnuo za pouzdanim izvorima i doznao da će sigurno doći na otvorenje izložbe u galeriji kipara Marijana Kockovića. ‘Presreo’ sam ga dok smo se, svaki sa svoje strane, zadihani pentrali do galerije na vrhu Lapada. Kad sam mu prišao da se upoznamo, razvukao je svoj široki osmijeh poput Šurde iz TV serije ‘Vruć vetar’. Dogovor za intervju ‘pao’ je odmah bez okolišanja i već sutradan smo ugodno ćakulali na terasi Excelsiora, a s obzirom na temu i povod, supruga Mirjana bila je uključena u razgovor kao ravnopravna sudionica. Sasvim neočekivano, otvorili su dušu, pričali o nedavnom gubitku sina i rođenju unuke, o raznim filmskim projektima, o tome kako su jako dobro prihvaćeni u Hrvatskoj…
Ljubiša Samardžić i supruga Mirjana
‘Autorizacija? Ma ne treba! Verujem ti svaku reč koju ćeš da napišeš, samo da te ovi u Beogradu krivo ne prevedu’, šalio se Ljubiša na moju ponudu da pročita tekst prije objavljivanja.
Grgo Jelavić snimio je sjajne fotografije, kojima su oboje bili impresionirani, i sve smo to uskoro poslali u Story, gdje su bili zadovoljni obavljenim poslom. Svi sretni osim Ljubiše Samardžića, koji me zove nakon par dana i pita zašto intervju nije objavljen (!?). Upravo mu javili iz Beograda! Već su mi se počele po glavi vrzmati razne teorije urote s obzirom na tadašnju neusklađenost Ljubiše Samardžića i beogradskih medija, ali na sreću prekratio ih je poziv iz redakcije uz ispriku i objašnjenje da će tekst biti objavljen u idućem broju. Materijal je predobar da bi ga tek tako ugurali u novine, pa će to fino plasirati na nekoliko stranica i s centralnom fotografijom na naslovnici, objasnila je draga Beba Dragić. I zaista tako je bilo! Ljubiša je bio prezadovoljan, a i fotograf Grgo i ja, pogotovo kad je do nas došao Story uz kuvertu s popriličnim brojem eurića. Ubrzo se pokazalo da je to zaista bila prava ekskluziva na čemu su beogradskom Storyju pozavidjeli tamošnji magazini.
Samardžiće sam te i narednih godina viđao u Dubrovniku, gdje su započeli i neke filmske projekte. Uvijek su se ljubazno javili, ako je bilo vremena, pozvali bi na piće i zaista je bilo ugodno ćaskati s njima. Posljednjih nekoliko godina ne dolazim u Dubrovnik, a koliko sam primijetio nije bilo ni Ljubiše i Mirjane. Tek sam kasnije doznao da je razlog tome njegova teška bolest. Zato se valjda prošle godine nije previše pisalo o 50. godišnjici njihova braka, kada smo, prema dogovoru, trebali napraviti još jednu ‘ekskluzivu’.
Od omiljenog glumca, redatelja i producenta, svi koji su ga voljeli i poštovali, oprostit će se 14. rujna na Novom groblju u Beogradu. Zbogom, Smoki!
