Topnički dnevnici: Lupi me lupinizmom!

Ugledna povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak u svom tekstu o jednoj Lupinovoj izložbi, njegov je umjetnički stil nazvala – lupinizam. Taj mu se termin toliko svidio da ga je počeo stalno upotrebljavati i objašnjavati njegovu neobjašnjivu umjetnost. Lupinizam je u svom pravom svjetlu zasjao u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, gdje je Lupino nedavno predstavio svoj tridesetogodišnji opus.

Piše: Mustafa Topčagić

Likovna kritika neka kaže svoje, meni se izložba, jednostavno, dopada, jer predstavlja Lupina u malom, odnosno sve ono što je radio i živio proteklih desetljeća. Zaista je teško odvojiti njegovu ličnost od njegove umjetnosti.

Moj prvi susret s Lupinom bio je negdje 1990., kad je jednom nogom još bio u New Yorku, a drugom u Zagrebu. Odsjedao je u hotelu Palace, gdje je neko vrijeme bio i ‘glavni štab’ redakcije za koju sam radio. Iako je iz Amerike došao kao nacionalni heroj, to nije smetalo da mu požele – welcome to Croatia. Na dojavu iznutra, iz hotelske sobe opljačkana mu je skupocjena fotografska oprema. Kradljivac, naravno, nikad nije pronađen, a Lupina je u Hrvatskoj zadržao samo rat koji je bio na pomolu. Od njega se nije očekivalo da bude klasični ratni reporter (iako je bio i na prvim crtama), nego da svojim imenom promovira Hrvatsku u svijetu. Na originalan je način portretirao sve bitnije osobe političkog, vojnog i javnog života, od ležernog predsjednika Tuđmana, vojnički hladnog generala Tusa do Tereze Kesovije u mrežastim hulahupkama. Lupino je bio i među prvim fotografima koji su se nakon Oluje našli na dizanju pobjedničke zastave u Kninu.

Osim golišavih curica, koje su se utrkivale izaći pred njegov objektiv, fotografski je bilježio noćni život Zagreba, zamijenivši njujorški Studio 54 klubom na Tuškancu – Saloonom. Tu smo dobro surađivali; on se ufuravao kao u stara vremena, a ja sam mu pomagao navigavajući među poznatima u gužvi i ispisivanjem poneke riječi ispod njegovih fotografija. Iz tog vremena datira jedna anegdota koja demantira njegovu razglašenu štedljivost. Naime, u Saloonu sam se malo više zaigrao na šanku, pa mi je ponestalo novca, a oko mene su uglavnom bili sve neki glamurovci probušenih džepova. Sjetio sam se Lupina i kako mi je par dana ranije u svom ateljeu pokazivao hrpu dolara, objašnjavajući tehniku kako ih je unio u Hrvatsku. Pitam ga da mi na koji dan posudi 200 kuna, na što je jedva pristao, ali nije mogao glumiti da nema novca kad mi se već hvalio zelembaćima. Kad mi je dao jednog ‘Radića’, odmah sam ga upitao što će popiti, na što je prijekorno rekao: ‘Eto vidiš tebe, odmah ideš trošiti!’

Asketizam i hedonizam

Imao sam prilike još s njim surađivati, pa i na način da mi bude u šefovskoj poziciji. Stari radoholik Lupino dobro je kužio tko radi a tko se hladi, pa je tako i tretirao svoje suradnike. Bilo je dana i noći kada se nije dizala glava od posla niti našlo vremena za otići nešto pojesti. A Lupino se u takvim situacijama znao ponijeti zaista ljudski ili što bi se reklo k’o stariji buraz. S nekog poslovnog ručka, večere ili promocije, znao bi doći s pladnjevima hrane i kolača što je bilo spas u pravom trenutku. Znam da ga to nije koštalo ništa osim dobre volje i osjećaja pažnje za što, pak,  neki drugi nisu imali senzibiliteta.

Jedna od friškijih fotki, lani u Karaki

Poznat je kao tvrd na novčaniku, ali nitko od njegovih najbližih ne može se požaliti da ne skrbi o njima, a niti od ljudi s kojima surađuje. Ne opravdava se manjkom novca, nego visokim životnim troškovima i stalnim ulaganjima, ali rijetko će propustiti izraziti zahvalnost za neku učinjenu uslugu. Od njega nikad nisam vidio ni kune, osim onih 200 koje sam posudio i uredno vratio, ali zato u svom ormaru imam dio garderobe koji zovem ’boutique by Lupino’ u kojem ima i markirane robe, u što se baš previše ne razumijem. Naime, ni Lupino nije pošteđen plaćanja u kompenzaciji, pa je mnoga snimanja odradio za ‘krpice’ kojih se povremeno rješava tako da obraduje druge. Osim nekoliko već ispranih majica na temu ‘I ♥ NY’ te šilterica sa znakovljem košarkaških i baseball timova, ima toga i s autorskim pečatom. Najdraži mi je nightlife sako iz njegovih njujorških vremena koji mi je darovao ‘onako’ za minuli rad, a kojeg nosim samo u posebnim prigodama (disco večeri ’80 i sl.). Jednom mi se zahvalio poklonivši repersku bijelu kožnu jaknu s plavim i žutim uzorcima, koja se pokazala preupadljivom za zagrebačke ulice. Samo mi je Baby Dooks rekao da je jakna cool, dok su me ostali ismijavali, pa sam je proslijedio dalje, rođaku tinejdžeru.

Iako živi gotovo asketski, Lupino je istodobno i umjereni hedonist. U to sam se uvjerio kad me jednog ljeta na cijeli tjedan ugostio u Pitvama na Hvaru. Dok je on boravio u novosagrađenoj kući s dvostruko mlađom muzom, mojoj dragoj i meni dao je na raspolaganje kamenu kuću u starom dijelu sela. Po danu se nismo puno viđali, jer je on sa svojom muzom bio na nudističkoj plaži, a mi bismo se tu i tamo okupali u obližnjoj Jelsi i obilazili ostale otočne destinacije. Kako Pitve, pa ni Jelsa, početkom ovog stoljeća nisu imale osobit noćni život, večeri smo provodili na njegovoj terasi uz ribu i morske delicije koje je majstorski pripremao. Moje je bilo samo otići u selo po vino i to na adrese gdje, na njegovu preporuku, prodaju vino za ‘naše’ a ne za turiste. Jednom se naljutio što nismo došli na večeru, a nismo mu mogli javiti promjenu plana iz bizarnog razloga – on je tad imao ‘pola Pitvi’, ali ne i mobitel. Srećom s njim se nesporazumi brzo izglade iako me, zbog svoje egocentričnosti, često zna naljutiti.

Skulptura Zvonka

Nikad neću kao neki drugi, napisati o njemu da je nasljednik Dalija i Picassa niti da njegove skulpture vrijede baš tolike stotine tisuće dolara, jer nastojim realno sagledati domete njegove umjetnosti čiji sam, inače, veliki fan.

Nesporan je njegov veliki talent, a nevjerojatni su predanost i energija koje unosi u to što radi. Nemalo me iznenadilo kad sam ga posjetio nakon dužeg vremena i u njegovu stanu vidio stotine lupinističkih djela. Kaže da ih ima još puno po radionicama i ateljeima.

Nažalost, neka se nalaze i kod neodgovornih pojedinaca koji su ih izložili u svojim lokalima i stanovima, a zaboravili platiti ili vratiti. Nedavno sam mu pomogao locirati zaboravnog ugostitelja kod kojeg su ostali neki vrlo vrijedni eksponati, a koji su trebali biti dijelom izložbe u Klovićevim dvorima. Kako je katove zauzela Ermitažova izložba carice svih Rusa Katarine Velike, Lupinov opus pogledajte u undergroundu. On, jednostavno, ne može biti mainstream! Izložba je otvorena do 3. lipnja.


Tagged: , , , , , , ,