Prvi put sam za Valentinovo čuo, mislim 1988., ali hajde neka bude 1989. da zaokružimo na jubilarnu 30. godinu. Studirao sam tad u Sarajevu i pisao za angažirani studentski list Valter. Silom prilika, poslovno i privatno, družio sam se s Miljenkom Jergovićem, danas etabliranim književnikom, a tada talentiranim pjesnikom i desk urednikom u tom studentskom borbenom listu.
Piše: Mustafa Topčagić
Jedne večeri, bila je ista ovakva južina, vraćali smo se iz popularnog noćnog okupljališta, kluba Akademije scenskih umjetnosti, gdje je zalazila stvarna i kvazi umjetnička elita okupljena oko kruga redatelja i profesora Emira Kusturice. S nama je bio i multitalentirani redakcijski kolega Aleksandar Saša Bečić, kojeg je majka iz rodnog Čačka potjerala u Sarajevo na brigu ocu, poznatom kazališnom glumcu Zoranu Bečiću, koji se netom oženio sa zgodnom Dubrovčankom. I tako dok smo Saša i ja, malo nacvrcani, bauljali prema svojim studentskim podstanarstvima, a Miljenko k toplini mamina i bakina doma, budući pisac nas je ničim izazvan upitao znamo li koji je danas dan i po čemu je značajan?
Nismo uspjeli potrefiti što bi to bilo tako bitno između Nove godine i Osmog marta, na što je on slavodobitno poentirao spomenuvši Dan svetog Valentina iliti Valentinovo. Dok su nama dvojici lebdjeli upitnici iznad glave, Miljenko je pjesnički nadahnuto, zagledan u svjetlosti Šehera, počeo pripovijedati o nekom talijanskom svecu. Najzanimljivije je bilo to da svetac ‘pokriva’ tajno zaljubljene, koji na taj dan pišu anonimna pisma nepoznatim i neuzvraćenim ljubavima. Zvučalo je fora, ali kako tad nije bilo googlea niti sličnih metoda brze provjere informacija, morali smo mu vjerovati na pjesničku riječ… i već sutradan zaboravili na to. No, sveti Valentin ukazao se već iduće godine u nekom drugom obliku, najčešće srcolikom i čokoladnom, zajedno s uvoznom robom koja je preplavila trgovine u nastupajućem dobu reformi Ante Markovića.
Desetak godina kasnije, u Zagrebu, u hotelu Esplanade razgovaram s Doris Dragović o njezinu dan ranije održanom velikom valentinovskom koncertu u sarajevskoj Skenderiji. U to se doba hrvatskim medijima širio glas kako se Alija Izetbegović zdušno bori protiv kršćanskog Djeda Mraza, pa mi je utoliko bilo čudnije da se u Sarajevu, protivno islamskoj tradiciji, organiziraju koncerti na dan sv. Valentina, biskupa iz Ternija.
Ustvari, mene uopće nije zanimao Dorisin valentinovski koncert, nego je susret s njom bila prilika da provjerim ‘pouzdane dojave iz Splita’ koje smo dobili u Tabloidu, da joj se suprug, dok nje nije bilo, iselio iz stana. Pjevačica je to objasnila odmahivanjem rukom, širokim osmijehom i jednom rečenicom. Kupili su novi stan u neposrednoj blizini, pa njezin Mario Budimir nije zvao kamion za selidbe, nego malo-pomalo autom prevozio sitnice, na nesreću brižnih susjeda. Pokušao sam od nje izvući još koju riječ o tome, ali popularna Splićanka nije se dala, nego se stalno i emotivno vraćala na dojmove sa sarajevskog koncerta. I tako provedosmo ležerno valentinovsko popodne u kavani Esplanade… Doris preplavljena ljubavlju publike i supruga, a ja bez očekivane priče.
Ova dva bizarna događaja uglavnom su moja jedina sjećanja na Valentinovo. Imao sam sreću da taj supermarket praznik nikad ozbiljnije nije ušao u moj život. Drago mi je ako se na taj dan ljudi još više vole, raduju i daruju, ali ih molim da puste na miru mene koji to smatram bezveznim. Ipak, najviše me od svega veseli što su 14. veljače, kao i koji dan prije i poslije, puni restorani i kafići mojih prijatelja i suradnika, što im značajno popravi ‘krvnu sliku’ nakon sušnog siječnja. Sveti Valentin trebao bi zaista, osim zaljubljenih, biti pokrovitelj i zaštitnik ugostitelja.
