Ako sam u čemu redovit posljednjih godina, to su posjeti Pink Dayu, festivalu vina koji u Zagrebu organizira udruga WOW (Women On Wine – Žene na vinu).
Piše: Mustafa Topčagić
Tri dana nakon Osmog marta vinske drugarice proslavile su prvu petoljetku na vrlo dostojanstven način, velikom izložbom ružičastih vina u Muzeju Mimara sa stotinjak izlagača.
Kad sam bio na njihovu prvom Pink Dayu, koji se tad održavao u Muzeju za umjetnost i obrt, bio sam fasciniran činjenicom da u Hrvatskoj ima toliko proizvođača rose vina te da ih se uspjelo okupiti na jednom mjestu. Iz godine u godinu ugled Pink Daya se sve više dizao, a lijepo je što su to počeli prepoznavati sponzori ali i struka, koja nije osobito držala do pinky vina.
Kultura uživanja u roseima u nas je na prilično niskoj razini, ali su i WOW-ice dobrim dijelom pridonijele da se to u kratkom vremenu promijeni nabolje. Sad smo svi već pomalo svjesniji da su takva laganija vina, a pogotovo ona u pjenušavoj varijanti, idealna za ljetne dane. A ni nama muškarcima više nije tako neugodno naručiti čašicu ili butelju tog do jučer ‘ženskog vina’.
Dok nas ovih dana mediji bombardiraju o pravu na pobačaj, ženskoj kvoti u politici i velikim poduzećima, majkama-rodiljama-dojiljama… izazivajući uglavnom deklarativni bijes feministica, WOW-ice na čelu s novinarkom Sanjom Muzaferijom, pokazuju feminizam na djelu. Uz Pink Day organizirale su humanitarnu akciju, dobrotvornu večeru i ‘muški’ se primile posla organizacije festivala.
Milan Bandić i WOW-ice (foto: Rene Karaman)
Nažalost, u ovom gradu ništa se financijski zahtjevnije ne može napraviti bez gradonačelnika Bandića. Zato je na svojoj predizbornoj turneji on bio taj koji je otvorio Pink Day. Nataknuo je pink naočale za fotkanje, prošetao se među štandovima glumeći zainteresiranost i praveći se da obožava rose vina. Pritom ga je pratila novinarska svita, koja hoda ukorak s njim po raznim događanjima, opravdavajući tako novac poreznih obveznika uložen u veličanje lika i djela Velikog Milana.
No, protekla je subota ipak bila u stilu TBF-ovih stihova ‘ništa mi neće ovi dan pokvarit’. Započeo sam ga s čašicom izvrsne Roselle istarskog vinara Polettija, potom se prebacio na premijerno predstavljeni pjenušac Griffin plešivičkog vinskog maga Kreše Ivančića, a završio na ne znam ni ja više kojem vinu…
Odlazak iz Mimare nije značio i rastanak s Pink Dayem, jer je osim gomile pozitivnih vibracija, ovaj festival pokazao da je daleko najfotogeničniji od svih. Gotovo da nema frenda ili frendice s fejsa, koji nije opalio selfi ili se uslikao u veselom društvu. Kako nisam baš previše selfičan, to nisam učinio, pa ovim putem molim fejs frendovštinu, ako sam se slučajno našao na nekoj od njihovih fotki, da mi je pošalju ili me barem tagiraju. Da i ja budem zabilježen u tom dijelu povijesti.
