Topnički dnevnici: Prokletstvo Snježne kraljice

Legenda o sljemenskoj Snježnoj kraljici ili narodski rečeno Snow Trophy Queen, nema ništa s legendom o surovoj Crnoj kraljici s obližnjeg Medvedgrada, ali na svoj način i ona nosi neko prokletstvo, a to je pljačka svojih podanika, zagrebačkih poreznih obveznika. Prije nekih pet godina i ja sam sudjelovao u tome, ali sam izvukao pouku kako zbog mentalne higijene nije dobro biti ni najmanji kotačić u toj priči.

Skijanje nije sport u fokusu mojih interesa, ali sam eto i ja odlučio pratiti Snježnu kraljicu kako bih dokučio taj ski fenomen koji se odvija nadomak zone ZET-a (Zagrebačkog električnog tramvaja). Akreditacija mi je odobrena bez problema, a u raskošnom press centru u hotelu Westin dobili smo sve potrebne informacije o praćenju utrka, transferu na skijalište te upute u koji VIP šator možemo pristupiti a u koji ne…

Piše: Mustafa Topčagić

Ćaskajući s nekim stranim novinarima koji redovito prate ovakva zbivanja, doznao sam da su vrlo ugodno iznenađeni hotelskim smještajem. Naime, za vrijeme natjecanja na drugim svjetskim skijalištima, oni borave u hotelima nižeg ranga, jer boljih na tim visinama nema ili im nisu dostupni. A u Zagrebu su u centru grada, u hotelu s pet zvjezdica! Kasnije sam čuo za jednog postarijeg novinara iz Švicarske da tijekom Snježne kraljice uopće nije išao na Sljeme, nego je informacije prikupljao u press centru i povremeno ih javljao nekoj svojoj kantonalnoj radio postaji. U međuvremenu, uživao je u čarima glavnog hrvatskog grada i blagodatima punog pansiona u hotelskom visokokategorniku.

Stranim novinarima nije bio poznat nijedan glavni grad, a pogotovo ne milijunski, u kojem se održavaju natjecanja svjetskog skijaškog kupa, jer se mahom odvijaju u zimskim centrima alpskih i nordijskih zemalja zamršenih imena. Novinari su bili oduševljeni gostoljubivošću domaćina, gratis pićima i napitcima te raznim sitnicama koje su im rad i boravak činili ugodnijim. Njih, što je normalno, nije bilo briga tko to sve plaća, jer uz istaknute brojne sponzore na promo materijalima, malo bi kome palo na pamet da se skijaška raskoš financira i milijunskim kunskim iznosima iz džepova građana Zagreba.

Prvi osjećaj nelagode osjetio sam prilikom polaska novinarskog autobusa ispred Muzeja Mimara. Da bi se uključili u ranojutarnji promet, pobrinuo se policajac koji je zaustavio dolazeće automobile i ispred ljudi koji su žurili na posao, propustio vrlo važni autobus s novinarima. Sljedeće iznenađenje bilo je već na prvom semaforu, na kojem je svijetlilo zeleno, baš kao i na sljedećih desetak do Mihaljevca, gdje je bio svojevrsni check point i odakle su se ‘obični’ građani transferirali prema Sljemenu. Tamo sam doznao da smo mi u stvari dio tzv. team konvoja, a za dalje prema sljemenskim vrletima glomaznom autobusu nije trebala dodatna policijska pomoć, jer su ionako svi išli prema gore.

Po dolasku, iskrcali smo se ispred hotela Tomislavov dom, na čijem se parkingu i okolo moglo primijetiti cijeli niz nabrijanih automobila i džipova s ili bez oznaka bitnosti za Snježnu kraljicu. Tu je bio i subpress centar, piće dobrodošlice i kuhinja iz koje je fino mirisalo… Uz one, skijaški bitne, stvorilo se tu cijeli niz likova koje inače izbjegavate u gradu, jer ne znate zapravo što rade ali znate da vas uporno gnjave. Bio je tu i dio ekipe poznatih žderača švedskih stolova, koji se znaju predstavljati kao novinari, svaki s nekom akreditacijom koja im je omogućavala pristup besplatnoj hrani, piću, žičari, ulazu u press šator i povlašteni dio za praćenje skijaških utrka.

Tog dana, nadam se, nije zasjedao ni Sabor niti Vlada, jer je dobar dio političara bio na tribinama i u VIP ložama. Ispred photo walla smjenjivali su se razni celebrities za koje vam ne bi palo na pamet da ih uopće zanima skijanje, a kamoli uživo praćenje natjecanja svjetskog kupa. Tog siječnja nije bilo snijega na Sljemenu, pa je staza nekako sklepana na umjetnoj podlozi uz danonoćno bombardiranje iz snježnih topova. Televizijske kamere nisu šarale pogledom na okolne zelene livade tako da je gledateljstvo imalo dojam kako tu negdje iznad Zagreba ipak vladaju pravi zimski uvjeti. Uglavnom, atmosfera prava sportska!

Nisu se natjecali ni Janica ni Ivica, što je donekle smanjilo euforiju, ali su bili prisutni kao i ostatak obitelji Kostelić kao podrška cijelom projektu i našim drugim skijašima. A te druge skijaše ionako malo tko zna, kao što većina publike ne poznaje ni osnovna pravila slaloma, pa se navija više reda radi a ne zbog nečije virtuoznosti s daskama i štapovima. Uostalom, koga briga za to. Na Sljeme se, dolazi na zabavu i pijaču; besplatno kuhano vino, grah i kobase napadaju podjednako kako sa zagrebačke tako i sa zagorske strane.

U pauzi između utrka, privilegirani se povlače u šatore, označene bojama plemenitih metala, gdje tek počinju krkanluci koji s pauzama potraju sve do zadnjeg večernjeg slaloma. Polako dolaze na red i tzv. zabavni programi uz razne DJ-e i pjevače koji bi se u normalnim uvjetima teško domogli komercijalne gaže. No, bilo je tu i pravih zvijezda. 2Cellos su svirali u platinastom šatoru, valjda na uho uzvanicima, jer nisu bili uobičajeno bučni. I tako iz dana u dan, trajalo je to zabavište gradonačelnika Bandića i njegovih kumova, pod egidom sportskih uspjeha Kostelića, kojima se nema što prigovoriti osim da bi bilo ljepše kad i oni ne bi bili dio tog cirkusa.

I da, ono najvažnije na kraju. S tog sljemenskog izleta nisam napisao nikakav izvještaj jer, za medij za koji sam tada radio, nije bilo primjereno napisati što zaista mislim o svemu. Ionako smo imali udarnu novinarsko-fotografsku ekipu koja je zabilježila sav lažni sjaj Snježne kraljice. Ipak, nikad nije kasno, pa ni nakon pet godina, a koliko vidim i čujem, ništa se posebno nije promijenilo, samo mene, na sreću, u svemu tome nema.


Topnički dnevnici: Što su meni Nove godine
Tagged: , , , , , , , , , , ,