Da se u Iloku više nemaju gdje kupiti cipele već sam znao iz reportaže njemačkog portala i TV Deutsche Welle, koji su zabilježili da je nedavno u najistočnijem hrvatskom gradu zatvorena posljednja prodavaonica cipela.
Piše: Mustafa Topčagić
Da u Iloku nema taxija, doznao sam tek sada, kad se predstavnik makedonske vinarije Sopot namjeravao spustiti s ladanjskog imanja Principovac do hotela Dunav. Naravno, domaćini GET konferencije o eno-gastro turizmu, na kojoj je i Makedonac sudjelovao, transportni su problem efikasno riješili. Ali u zraku je ostalo pitanje – kad sljedeći put dođem u Ilok, čega tad neće biti?
Nasukani ukrasni čamac uz Dunav
Nakon dva posjeta ovom prekrasnom gradiću u manje od godinu dana, sasvim mi je jasno da demografija ne stanuje ovdje, ali toliko mrtvilo nisam očekivao.
Intenzivni službeni program konferencije, čija su tema bili trendovi i izazovi u turističkom sektoru, nije ostavljao vremena za slobodne aktivnosti. Ipak, zanimalo me gdje se u Iloku može petkom navečer zabaviti. Odgovor je bio – u Bačkoj Palanci – gradiću s druge strane Dunava, u Srbiji. Toliki mazohist ipak nisam, pa sam se priključio ostatku ekipe (novinara, predavača, vinara…) u Starom podrumu Iločke vinarije. Kad ste u Srijemu, znate da za večeru ne poslužuju tofu i pšenične klice niti se svira lagani jazz, no lokalni tamburaši bili su, začudo, prilično odmjereni s pravim džuboks repertoarom, koji je uz slavonske pjesme pokrivao i glazbeni ukus gostiju iz Srbije, BiH, Crne Gore i Slovenije.
Restoran Stari podrum
Za neznalice, fiš paprikaš ovdje gotovo ima tretman obične juhe, pa oni koji su ga malo više pojeli i time dosegli svoj gastro zenit, mogli su samo žaliti za odrescima soma i šarana pohanim sa sjemenkama. Kako se ne bi pomislilo da je ponuda hrane bazirana samo na ribljem meniju, na stol su doletjele i mesne plate s kombinacijom zaista svega i svačega.
Žeđ se ublažavala lepršavom i svježom Iločkom graševinom, a u ekstremnim slučajevima i mineralnom vodom. Našla su se i vina za gušt za koja su se pobrinuli prisutni vinari. Vuglec je krenuo s pjenušcem iz magnuma i tijekom večeri nastavio s manjim formatima. Slavodobitnik nagrade Bijeli grozd, hercegovački vinar Vukoje, ‘isprsio’ se sa svojim crnjacima. Brzo su se snašli i odnekud butelje izvukli i crnogorski Kopitovići, vinar Kovačević s druge strane Dunava i već spomenuti Makedonac, koji se više nije raspitivao za taxi. Pred kraj večere, bogato nadjevene palačinke bile su diskretan signal da se ne treba duboko istraživati noć, jer ujutro moramo biti trijezni i pametni kako bismo mogli sudjelovati na konferenciji. Nije slučajno što se eno-gastro konferencija drugu godinu zaredom održavala baš u Iloku, jer je to pravo mjesto za raspravu o neiskorištenim potencijalima turizma.
S jedne strane bogata povijest, lijepe zidine starog grada, stari vinski podrum od kojeg ti pamet stane i raskošni vinogradi. S druge strane otužni gradić u kojem ne vidiš ljude na cesti, a djeca i mladi kao da ne postoje. Pošta koja niti je otvorena niti zatvorena, dućani na izdisaju, birtije koje rade samo dok je danjeg svjetla… Pitam se u čemu je greška? Da li ovdje sunce prvo izlazi ili zalazi? Odgovor na to ne zna ni jedini iločki reper Dante (sa zagrebačkom adresom), ali koji rezignirano konstatira da je dovoljno imati – kruha i igara.
