U zagrebačkom Vinyl baru, promovirana je knjiga poezije Vande Mikšić ‘Fragmenti o bacanju kamena’ u izdanju Meandarmedije. Uz autoricu, na promociji su sudjelovali Ivana Žužul i Miroslav Mićanović.
Uvlačeći u raznoliki, imaginarni i egzotični prostor, prostor koji je nerijetko, gotovo nužno i sudbinski određen vremenom (vremenom čekanja, promatranja i sagledavanja), knjiga Vande Mikšić ‘Fragmenti o bacanju kamena’ svoga sadašnjeg i budućeg čitatelja višestruko zavodi. – Što se događa na putu od stvarnosti do događaja? – jedno je od stalnih pitanja njezina pisma, ono što nas uvlači u pažljivo i lijepo ispisanu ‘gramatiku sna’, vodi kroz tekst o fragmentu i kamenu, o vjetru i žamoru, o izgubljenoj cjelini i traženom smislu, o naletu prizora, oblika, koji su mogli biti i nešto sasvim drugo. Pjesma, pokret tijela, vježba. Mogli su biti šutnja. Bjelina. Hibridnost knjige i neuhvatljivost njezina konačnog imena, na putu od vrtoglavih zapisa, silovitih mikroeseja, oštrih vježbi rituala svakodnevice do izgradnje lika i priče, traži onoga i onu koji se, istodobno, podvrgava i upliće u tekst, onoga i onu koja je na rubu, na periferiji vlastitog oka i tijela. ‘Fragmenti o bacanju kamena’ upućeni su i pisani za one koji se osjećaju i kreatorima i sudionicima onoga što se događa na početku i na kraju, na putu između gravitacije i pakla. Zaumnost svijeta i njegova neizrecivost, vjera u neočekivanost jednostavnog, otkrivanje nepredvidivih i neraskidivih veza – opsesivne su teme knjige koja govori i o vlastitoj nepotpunosti, izgubljenoj cjelini… Ali i o nađenom jeziku, o mučnini i rani, o živom i vodi – upravo o svemu onomu što se događa u rubnoj (nestaloj) stvarnosti. Knjiga Vande Mikšić ‘Fragmenti o bacanju kamena’ izazov je čitatelju koji želi otkriti njezinu začudnost i jednostavnost, ezoteričnost i uzbudljivost, sličan onima koji su krenuli svaki u svom smjeru ‘kao jastuci koji kreću na dugo putovanje u noć’.
(Miroslav Mićanović)
Vanda Mikšić (Šibenik, 1972.) u Zagrebu je diplomirala talijanski i francuski jezik s književnošću, a doktorat je obranila 2005. na briselskom Slobodnom sveučilištu (ULB). U Bruxellesu i Parizu radila je u hrvatskim diplomatskim predstavništvima, a od 2003. ponovo živi u Zagrebu, radeći kao samostalna prevoditeljica, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te znanstvena suradnica na ULB-u. Danas radi kao docentica na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru. Suradnica je Centra za knjigu, članica uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Objavila je teorijsku knjigu ‘Interpretacija i prijevod’ (2011.) te dvadesetak znanstvenih i stručnih članaka u hrvatskoj i francuskoj periodici te zbornicima. Poeziju je objavljivala u domaćoj periodici, prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovom proljeću za mlade pjesnike (2001.), a krajem 2012. izišla joj je prva zbirka pjesama ‘Diši kroz masku, diši normalno’. Pjesme su joj prevođene na francuski, turski i makedonski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog jezika prevela pedesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića ‘Uskličnici’, Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a od Društva hrvatskih književnih prevodilaca dobila je nagradu za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Povijest retorike). Ove je godine za prijevod romana Georgesa Pereca ‘Život način uporabe’ dobila Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je Ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.
M. M.
