Povodom povijesne obljetnice 300. godišnjice bitke pod Sinjem i Sinjske alke, Vladimir Vrljić Ankin priprema izložbu pod nazivom ‘300 godina Sinja i njegove slave’. Izložba će biti na glavnom trgu i u Alkarskom domu od 20. lipnja do 1. rujna i jedini je događaj koji se odvija paralelno sa Sinjskom alkom.
Alka je stoljećima produbljivala ljubav prema rodnome kraju i običajima, koje je Vladimir Vrljić Ankin prenio na slikarsko platno. Ova izložba je prilika da se ljudi kroz slike upoznaju s povijesnim događajem svojega kraja, kao i mnogi turisti i hodočasnici koji će u tome periodu posjetiti Sinj.
Vladimir Vrljić Ankin, podrijetlom vezan uz sinjski kraj, umjetnik je neosporno visoke umjetničke razine, ali i osoba posebno senzibilizirana za tradiciju Alke i njezin odraz u životu uže i šire lokalne sredine. Umjetničkom strašću i potrebitom likovnom disciplinom oblikovao je impresivni ciklus, osmišljen s dvije motivske sastavnice kumulirane u jedinstvu stila. S jedne strane slikarskim obnavljanjem povijesti, bitaka i same atmosfere oko njih, a s druge alkarskim svečanostima koje je i sam godinama pratio. Sam koncept i postav izložbe je zanimljiv. Naime velika platna, formata 2 × 3 metra, bit će postavljena u centru Sinja, integrirajući se s tkivom grada, dok će djela galerijskih dimenzija biti prezentirana u adekvatnom galerijskom prostoru. Izložba će živjeti s gradom kojem je Alka mnogo više od atraktivne priredbe, parade za brojne goste i za same domaćine.
Vladimir Vrljić prihvatio se zahtjevnog zadatka kojim sintetizira reprezentativno, upravo vid monumentalnog i mjeru intimnijeg odnosa prema motivu. A od njega se prije prvog poteza kistom tražilo poznavanje povijesne i etnografske struke oko nošnje, oružja i brojnih detalja karakterističnih za ratnike, odnosno kasnije alkare. Poznavanje hijerarhije i pravila u odvijanju same Alke također je utkano u sama likovna rješenja. U djelima sadržajne autentičnosti s notom dokumentarnog, zadržao je visok stupanj umjetničke slobode, puninu svoje slikarske gestualnosti, dominantne nad opisnošću ili slutnjom literarnog. ‘Priča’ nije dokinuta, prati se slijed važnijih momenata u cjelini događaja, no vitalitet likovnog u prvom je planu. Konačno, radi se o svojevrsnoj sinjskoj Sikstini, pretežno na otvorenom, kojoj je svod samo nebo s postajama kojima ulazimo u povijest.
Motivska zgusnutost ima svoje faktografske odrednice, orijentire umjetniku u kompozicijskom i sadržajnom razigravanju, a iznad sjećanja na bitke i samu Alku stoljećima pobožnom vjerničkom puku Cetinjske krajine, lik je Djevice Marije, a štuje se i preko čudotvorne slike Gospe Sinjske koju su ramski svećenici bježeći pred Osmanlijama ponijeli u Sinj. Pripisuju joj se mnoge moći, a između ostalog da je kod odlučne bitke zaustavila neprijateljske napade. Vrljić raskošno opremljenu Gospinu sliku slikarskom časnošću prati i u mimohodu alkara i činu blagoslova u franjevačkoj Crkvi Gospe Sinjske. Sve su to dionice scenarija kojeg Vrljić razvija konstantnošću kreativnog naboja, inzistirajući na unutarnjoj poveznici srodnih i različitih tematskih slojeva.
U pripremi konačne slikarske dramaturgije, na manjim i većim platnima, Vrljić je serijom brojnih crteža, preko tuševa u boji, ugljena, neposrednošću izvedbe bilježio i analizirao situacije napetosti i sraza u žestini bitke. Zanimali su ga odnosi vojnika u bliskom dodiru, kao i konja u različitim položajima, promatranih iz mnogih vizura. Crtačkim majstorstvom Vrljić je spojio figurativnu spektakularnost i krokijevske naznake ljudi i životinja, služeći se u kompoziciji i umirenom širinom kadra i zumiranjem klimaksa bitke s propetošću konja i stupnjevanom pokrenutošću boraca u grotlu sukoba. Vrljić se klonio bilo kakve šablone, sretne, spretne i provjerene formule u razigravanju figurativnih pojaseva i opće potretnosti likova. Objektivno nije moguće u potpunosti izbjeći daleke uzore klasičnih postulata (primjerice ranorenesansnog majstora Paola Uccella i njegove slike ‘Bitka kod San Romana’) koji su postali opća umjetnička svojina, no Vrljić je na potki tradicije izuzetnim crtačkim nervom od pretpostavke došao do svojih likovnih impulsa, do spoja izbrušene forme i treptaja linije. I u crtežima crno-bijelih odnosa i onima s donekle kontroliranim udarima boje, Vrljić dosiže punu likovnu zaokruženost, definiranost, s ozračjem prenijetim na platna gdje je sukus likovnosti upućen ka bujici oblika, ispunjenih mnoštvom likovnih finesa, s oblikovnom ograničenošću uz uvjetno rečeno mekoću kanona. Crtačkom lucidnošću jasnoća frontalnog, neobična, a logična skraćenja likova, labirintična maštovitost u gravitaciji prikaza postaju lozinke Vrljićevog potpisa, likovne kucavice u koti svakog budućeg platna. Izobiljem u crtačkom redu, dinamikom krivulja Vrljić u povišenosti raspoloženja osluškuje svu pojmovnost bitke. Direktnošću pristupa Vrljić podiže i ljestvicu uzbuđenja, te crtačkom energijom adrenalinskog predznaka do stvarnosti opredmećuju vještine vojnika, njihovu hrabrost, te taktičke zamisli samih napada. Kako u pojedinačnim dvobojima smrtonosnih sablji, pobjedničkom zadovoljstvu ratnika, tako i krvavom ‘zagrljaju’suprostavljenih, zbijenih masa konjanika. Dinamikom poteza zahvaćeni su svi zakutci papira i oni ispunjeni čitkošću linija i prepletom crtovlja, obogaćeni česticama boje, ali i nedirnute bjeline površine, itekako aktivne u ukupnosti dojma.
Možda je postojala opasnost da će se Vrljić poslije crtačkog bojišta isprazniti te slike na platnima realizirati iskustvom i korektnošću izvedbe. Međutim dogodilo se baš suprotno, crteži su bili izvor predanja, stvaralačkog pulsirajućeg zanosa prema partituri složene orkestracije, slikama u kojima živi povijest, sadašnjost i umjetnost. S dionicama postojanim u ostvarivanjima putenosti boje, magme s grebenima poteza i sadržajima sraštenim u razlomku motivskog i ugođajnog, radovima snažne stilske datosti, s dragocjenom realističnošću okvira on se prepušta ekspresionističkoj otvorenosti. Vrljić je za svoj slikarski talent i entuzijazam baš u ekspresionističkoj erupciji nalazio svoj umjetnički epicentar, jezgru od koje se raste i na kojoj se kreće. Ne libeći se ni slikarske agresivnosti ni predaha uz čujnost slikarske tankoćutnosti. Zbilja bitaka postala je slikarski tvarnija kroz tjelesnost boje, naglašenu pastoznost namaza, vrtloženje zavodljivog poteza i konstantno blistanje kolorističkih silnica. Glavnica svih Vrljićevih slika je boja, dovedena do privlačnosti hedonističke ugode, intenziviranja vjerovatne istine o boji opreme sudionika i prostoru njenog odvijanja. Ljepota običajnog uzdignuta je na pijedestal gdje ono znano ima bar mali prizvuk tajne iščitavane postupno u protoku vremena. Vrljić poradi toga slikom nalazi situacije uravnoteženja između radoznalosti gledatelja, donekle uobičajnog repertoara zbivanja i onog teško uhvatljivog ‘spina’ koji struji nad trkalištem, uokvirenog sinjskim drvoredom. Ponovno se Vrljićeva ekspresionistička slikarska podatnost pokazuje idealnom za likovnu razgovornost spomeničkog i toplo ljudskog. Vrljić se koncentrirao i na prikaz pojedinih alkara, slavodobitnike, njihove povorke, trk prema podignutoj alci jasno segmentiranom krugu u prostranstvu slike. U ostvarivanjima stalne simpatične vreline paleta, ali i umirene konciznošću tamnijih slojeva, Vrljić boju materijalizira do reljefne taktilnosti i metodičnošću poteza i pohodima kontroliranog slučaja. S kolorističke strane između slika alkarskog turnira i slika memoriranja davnašnjih bitaka razlike su minimalne. Naglašenije su u kompozicijskim podlogama. Alkarski prizori su pravilnijih razmjera, čitkih sjecišta arhitektonike slike, tako da i racionalnost simetričnog ima svoje mjesto. A bitke kao bitke, prepunjene su nepredvidljivošću, ali i turbulencijama oblika Vrljić čvrsto drži slikarske uzde bazirane na sigurnosti ogromnog umjetničkog angažmana. Umjetnik je težnje preoblikovao slikom, odužio se Sinju, učinivši ga veličinom tradicije povijesnom prijestolnicom. Vrljić je zahvatio u neiscrpan fundus dara baštine, odgovorivši umjetničkim činom. I osmislio izložbu za pamćenje.
A. P.
