U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Borisa Veličana ‘Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše’ (Algoritam, 2011.).
Ponekad mi se čini da putujem tražeći nešto što postoji samo u mojoj glavi.
Hodanje je često dobra prilika da čovjek razmisli o mnogočemu. Podnaslov knjige ‘Pješice od Zagreba do Sahare’ dade naslutiti da je na tom putu bilo dovoljno prilika za razmišljanje, propitivanje i potragu za samim sobom, no već nas uvod razoružava, opušta i zabavlja, obećavajući putopisnu razbibrigu uz mnoštvo anegdota sa zanimljivog putovanja. Ne nedostaje ovdje ozbiljnih tema ni razmišljanja, ali Boris Veličan, uz istraživanje svog putničkog DNA, od ove knjige nije napravio poligon za tlačenje čitateljstva svojim unutarnjim monolozima, već je sve spakirao u zanimljivu i lako čitljivu avanturu.
Ovo putovanje iz 2010. godine i dnevnički zapisi svakako navode na razmišljanje, ali ne opterećuju. Kažu da je putopis putovanje bez dosadnih dijelova, a ovaj putopis baš tako i izgleda. Dosadne je dijelove (koje svako putovanje ima) autor izbacio pa su nam ostali doživljaji, susreti s ljudima koje ni na koji drugi način ne bismo upoznali, njihovi običaji, kulture i razmišljanja. Putovanje pješice sigurno doprinosi snažnijem dojmu pri susretu s novim ljudima i krajevima.
Duhoviti komentari svako nas malo nasmiju, a pripovijedanje često nalikuje razgovoru uz piće i prepričavanju dogodovština s putovanja. Zemljopisne i povijesne zanimljivosti ležerno su ispričane, utkane su u putovanje i čine njegov neraskidiv dio.
Približavajući se kraju knjige pomišljam kako će mi biti žao kad okrenem posljednju stranicu, no priča je toliko dobro završena – zaključena, da ne ostavlja prostora nekom širenju ili nepotrebnom dozidavanju.
Zanimljiv i zabavan putopis koji se čita u jednom dahu, knjiga je vrijedna čitanja i vremena u kojemu u udobnom naslonjaču putujemo bez žuljeva, otpalih potplata ili nateklih nogu. Taj je bolni dio Boris Veličan odradio umjesto nas, a nama ostaje da uživamo u njegovim pustolovinama za koje pouzdano znamo da još dugo neće prestati.
Ni sam ne mogu objasniti što to sjedi u meni i tjera me da s vremena na vrijeme odvežem svoje konope i pustim se niz vjetar.
Pročitajte još: Svijet putovanja Borisa Veličana
