U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Denisa Špičića ‘Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi’ (CeKaPe, 2015.).

‘Lokalni diler pričao je dvojici srednjoškolaca o ljubavi.’

Zbirku poetičnih priča Denis Špičić odmah započinje smrću, no na to nas priprema i prilično sugestivna naslovnica. Smrt i ljubav okosnica su svega u duhovitoj zbirci, koja je i morbidna i otkačena i košmarna, često na granici svijesti i halucinacije.

‘Pisac malih rečenica i velikih nesigurnosti izgubljen u svojoj maloj malaksaloj galaksiji Xanaxa i hašiša’ dobro se snalazi i kad je čitatelju teško doprijeti do njegove namjere. I kad ga ne razumijemo potpuno, vuče nas da ga čitamo sa zanimanjem. Njegov ponekad ‘baš-me-briga’ stil ipak stvara slike i čitatelj je slobodan tumačiti ih kako mu drago. Poanta i jest u tome da je svatko od nas slobodan stvarati svoje slike iz naoko nabacanih detalja. Te se slike množe dok, čitajući zbirku, shvaćamo da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled doima. Osim ljubavi. I smrti.

Izvanredne su minijature u kojima je lako čuti zvuk gužvanja škarnicla ili osjetiti ljepljivi pekmez koji po prstima curi iz krafne.

Usprkos povremenom miješanju stilova, Denis Špičić ima svoj potpis. Nalazi ga u apsurdu i zbrci. Njegova Xanax poezija svira blues na stranicama knjige, njegove scene nalikuju filmskima. Zanimljive forme, kojima progovara o životu, vesele i daju nadu u još jednog novog člana spisateljske zajednice koji bolno slatkim slikama prikazuje okrutnu zbilju.

‘Ja sam amater-patetičar. Zamatam gorke pilule u celofan Slatke tajne.’