U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Erri De Luce ‘Irenina priča’ (Meandarmedia, 2014..).

‘Ljudi su nalik stablima.’

Mala zbirka neobičnih priča.

Tako je najjednostavnije komprimirati dojmove nakon pročitanih priča koje, na prvi pogled, potpuno nehomogeno stoje jedna do druge.

Po svršetku prve priče o Ireni poželio sam da drugih priča niti nema. Čemu riskirati da se pokvari dojam? Trudna četrnaestogodišnjakinja koja na nekom grčkom otoku u trbuhu nosi mladunče delfina dovoljno je neobična ideja da uz nju ništa drugo ne treba stajati. No, neobična priča ipak nije svrha samoj sebi. Ona kroz zanimljivu i neobičnu komunikaciju vodi čitateljev tijek misli kroz mnoštvo minijatura, od nagona za preživljavanjem do povratka prirodi. Navodi ga da razmišlja jesu li nevinost i naivnost jače od navika i dogmi? Podsjeća na civilizacijski dug antičkoj Grčkoj, dok istovremeno piše o isključivosti i zadrtosti stanovnika grčkog otoka u Egejskom moru. Ta fantazija pruža prilično realističan prikaz tradicionalnog mediteranskog društva.

Druge se dvije priče sele u Italiju ali zadržavaju mediteranski ugođaj, bilo da se radi o ratnim patnjama kojima se nazire kraj ili suživotu nekoliko generacija koji taj, neki svoj kraj, stvarno donosi. Pisanje o drugačijima, izopćenima koje pripovjedač prihvaća i čini nam ih simpatičnima, kroz ‘guste’ i ‘ljepljive’ situacije seli nas u neku drugu, piščevu dimenziju.

Priče je lako čitati, no treba to činiti pažljivo jer ugođaj koji De Luca slika svojim rečenicama zaokuplja osjetila i maštu pa tako uljuljkani lako možemo propustiti ono što se nalazi u sloju boje ispod onog površinskog. Obračun s ljudima i njihovom isključivošću ili uskogrudnošću ipak je zajednička poveznica svega prisutnog u zbirci.

Ne mogu ne zamijetiti prilično veliku bilješku o prevoditeljici. Pohvalno je predstaviti ljude čiji se rad najčešće primjećuje tek ako nije dobro napravljen. Ovdje je Dunja Kalođera dobila zasluženu pažnju jer je njezin prijevod u potpunosti uspio.

‘Postoji jedna točka u mom tijelu gdje se osjeti sabiru. Tada šum postaje miris, dodir se poklapa s ukusom u ustima.’