U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovaj ponedjeljak odabrao je zbirku poezije Igora Čumandre – ‘Ambulanta za bol’ (Naklada Semafora, 2014.).

‘Vani je toplije nego u meni.’

Ambulanta radi. Bez obzira na ljetno radno vrijeme ili godišnje odmore.

Igor Čumandra je ovdje, između korica, uistinu otvorio ambulantu za bol. Imate li i vi svojih bolova pročitajte što njega muči. Možda pronađete neku zajedničku temu, neku zajedničku bol? Ovo je ordinacija za sve oblike i vrste boli.

Zbirka je ovo kratkih pjesama pisanih slobodnim stihom, gdje je prvi redak iskorišten da istovremeno bude i naslov.

Čitanje tih pjesama stvara snažne i dojmljive slike i siguran sam da će ih svatko od nas gledati drugačije. Ponekad bih, čitajući, volio nazvati autora i pitati ga što je mislio nekim stihom. Vjerojatno je lakše onima koji ga poznaju. No, bez obzira na to, pjesme vuku na čitanje, traženje motiva ili smisla iako nismo s njihovim autorom povezani ni na koji drugi način.

On ponekad kao da ne bira riječi kako bi izrazio što osjeća. Nekad to sve izgleda sirovo i vrlo neposredno, dok ima i pjesama čiju bih atmosferu nazvao pitomom. Tako se ovdje, osim boli, nađe i poneki stih koji izmami iskreni osmijeh ili u mašti čitatelja proizvede neku vedru sliku.

Poezija koja tjera na razmišljanje čezne za djetinjstvom i obračunava se s dječjim idolima. Obračunava se i s davnim bolima iako nije više nužno da one još bole. Samo sjećanje na bol dobar je stvaralački motivator, a autoru sjećanja, boli i motivacije nije nedostajalo.

Nije nedostajalo ni dna i visina, ljudi i osjećaja, plesa i oblaka, plakanja i stida. Svatko će pronaći svoj dio boli… no i ona će proći.

‘Mi samo pazimo da sve prođe.’