U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovaj ponedjeljak odabrao je knjigu Jana Wolkersa – ‘Rahatlokum’ (AGM, 2013.).

‘Vrijeme je loše, kao i ljudi.’

Tko preživi prvih nekoliko stranica knjige, sigurno će uživati čitajući dalje.

U tim stranicama ima više ‘materijala’ nego u svim nastavcima različitih nijansi i tome sličnim romanima.

Snažne slike s početka i bacanje čitatelja u vatru patnje čine situaciju odmah jasnom, ne ostavljajući prostora dvojbama ili nagađanjima. Zato, čitajući, ne gubimo snagu na razmišljanje o mogućim razlozima zbog kojih Ga je Ona napustila. Koncentriramo se na ljubav koja je eksplodirala i na bol koja je nakon nje ostala.

Priča nas, kroz ludilo, vodi od ljubavi i strasti do otpuštanja. Uh, kakva priča! Kroz nju je izvanredno portretiran lik pripovjedača. Baš kiparski, u njegovom stilu. To umjetničko – kiparsko oko očito je obilovalo istančanim senzibilitetom za oblike, ali mu nije manjkalo niti ono potrebno za dobar sadržaj tih oblika. Njenih oblika. Neobično je s koliko je detalja opisao svoju ljubav, s kakvom je pažnjom pratio svaki Olgin pokret i kako je probavljanje te veze iznjedrilo priču ispričanu s neskrivenim žarom.

Vrlo zanimljivo pripovijedanje dodano je čvrstom vladanju opisima situacija i naglašavanju upečatljivih slika, bilo da se radi o opscenostima ili o vlastitoj psihoterapiji nizanjem avantura. Traženjem utjehe u usputnim ljubavima nakrcao je život svom silom ženskih psiho slučajeva. A možda ni on nije bio daleko od toga.

Maštovito smještanje malih doza humora u scene u kojima to čovjek ne bi očekivao daje priči dobru prohodnost, a knjizi čitljivost. Lako ju je pročitati u dahu. Što čekate?

Je li to bila snažna, istinska ljubav? Na neki svoj poseban i uvrnut način sigurno jest. Sve do kraja…

‘Nestale su sve iluzije i nada s kojom sam mjesecima živio u jadu.’