Još jedna knjiga koja osvaja svojim početkom.
Na prvu (priču) mi se svidjela, a na kraju sam zaključio da su priče sve bolje kako se približavaš stražnjem dijelu korica knjige.

Likovi koje upoznajemo u knjizi su sve jači, bolji, bliskiji… i stvarniji, jer uz karakter koji im je autorica iz priče u priču uspješno gradila, oni svojim postupcima pokazuju da su samo ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. I obrnuto.

A te priče? Ispočetka ih čitate priču po priču, a onda se nekako sve stope i prestajete primjećivati čak i njihove naslove. Samo pratite nit.
Vedro pripovijedanje začinjeno živim dijalozima donosi nam životnu storiju o žensko-muškim, u stvari o svim, odnosima, o svemu bitnom između ljudi. I pokoje životinjice također.
Radnja je smještena u idealno doba godine za veselje, za nove životne odluke, ali i za tugu. Sve se to izmiješalo s hektolitrima alkohola koji je natopio stranice ove knjige i s neizbježnim partijanjem. Žestokim partijanjem koje jednostavno zahtijeva život junaka ove knjige. Oni ne bi ni bili vjerodostojni da im se život odvija na relaciji ‘pos’o – kuća’, a bez birtije.
No, to što je radnja ‘zimska’ nipošto ne znači da knjiga nije upravo idealna za čitanje ljeti. Lako ju je čitati i pratiti što se događa s prijateljstvima, ljubavima ili avanturama. Ozbiljne su životne situacije prikazane humoristično i, bez obzira na njihovu težinu, ne opterećuju čitatelja.

Dobri obrati daju cijeloj priči dodatnu zanimljivost i čitljivost. Iz vesele zafrkancije autorica nas u trenu prebacuje u sjetu, tugu ili suosjećanje bilo koje vrste s nekim od likova i, ma koliko to patetično zvuči, izaziva u čitatelju snažne emocije.

Marijana Perinić bez dlake je na jeziku rekla što o kome misli… pa kome se svidi.
A kraj… ma neka je sretan, kraj ove priče zaslužuje biti sretan. Taj život stvarno nije ništa drugo nego šaka suza i vrića smija.

‘Ponekad se baš najlipše, al’ i ono najgore dogodi kad to najmanje očekuješ.’