Na početku jesenske sezone, Umjetnički paviljon u Zagrebu donosi treću sekvencu izložbe ‘Tko je Elsa Fluid, to se zna’.
Riječ je o izložbi ‘Nokturno’ umjetnika Silvija Vujičića koji je smješta u paviljon Botaničkog vrta nastanjujući ga reminiscencijom kemijskog laboratorija, a promišljajući o nevidljivom živom svijetu. Mistična priroda Else Fluid premrežena dvojnostima ovaj se put isprepliće s mračnim tvarima i noćnom tminom. Tko je Elsa Fluid? Privid, halucinacija, opojnost, lijek ili cvijet noćnog cvata, ubojita datura?
Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić u svom se radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psiho-aktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente povezujući historiju i suvremenost. Neovisno o mediju – grafike, skulpture, instalacije ili performansa – njegove radove obilježavaju procesi transformacije materije kroz nastajanje ili nestajanje. Materija koju koristi je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili parfema od tjelesnih izlučevina, a izrađuje ju po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije.
Ambijentalno zvučna instalacija, koju Vujičić gradi za paviljon Botaničkog vrta, može nas podsjetiti na kemijski laboratorij ili sofisticirani alkemijski kabinet iz budućnosti. U središtu je biljka datura, mitskog značaja i halucinogenih pa i smrtonosnih svojstava. Kemijskim procesima, umjetnik ekstrahira iz nje otrovne alkaloide, nanosi ih na sito te njihovo raslojavanje, kratkotrajno putovanje ubojitih tvari i pojavnost koja traje svega nekoliko sekundi fiksira fotografskim aparatom. Rezultat je slikom materijalizirana vizija, halucinacija, otrovna tvar…
Postavljen u paviljonu Botaničkog vrta, Silvijev je rad inverzija prostora-vremena. Ono što je izvana, uvlači se unutra, unutrašnjost postaje izvanjkost, a vrijeme se u timelapse snimku noćnih cvjetanja dature skraćuje. Možemo ga zamisliti kao školjku koja u svoju spiralnu unutrašnjost uvlači daleke prostore i vrijeme drukčijeg trajanja čije nam rezonance odašilje kada je prislonimo na uho. Možemo zamisliti da se čitav Botanički vrt kakvog znamo iz svojih dnevnih šetnji uvlači u centralni prostor paviljona, definiran Silvijevom instalacijom, odakle se prelijeva, izvrnut.
Otkrivamo što se događa noću, otkrivamo zavodljivost noćnog cvata dature, isparavanje alkaloida, čujemo zvukove malih sisavaca šišmiša, prezrenih moljaca i drugih nokturalnih bića. Imaginiranje pohlepnih šišmiša koji svojim dugačkim jezicima usisavaju daturin nektar, prenoseći otrovnu pelud na crnim tijelima, čije sjene u večernjim satima izazivaju nelagodu, asocira nas na vampire, vještičarenje i magiju, na nešto opasno jer nas može zavesti i zaluditi. Možemo izgubiti glavu preplavljeni opskurnim dijelovima vlastite nutrine. No, ne radi se samo o zavođenju. Ili o strahu. Datura je isto i ljekovita biljka. Njezina je mirisna dubina bazen dvojnosti, liminalni prostor ispunjen i otrovom i lijekom.
Racionalnost modernog doba bori se protiv ambigviteta i nedokučivosti konstruiranjem binarnih sistema. Jezik je medij racionalnog uma i ljudska specifičnost u ne-samo-ljudskom svijetu. To je još jedna razina rada. Koristeći jezik/riječ/pismo koje podvrgava isparavanju alkaloida, Silvio dokida njegovu isključivu ulogu u formiranju i objašnjavanju svijeta. Možda bismo se, doista, umjesto na preciznost jezika mogli osloniti na trnce koje osjećamo ili naslućivanja nečijih blizina, na intuiciju koja nije u potpunosti jezikom objašnjiva, ali pomaže da shvatimo da ono što je nedokučivo također postoji. Ispisane riječi alkaloidom razlažu se i nestaju. Elsa Fluid ovaj put ide onkraj jezika. Kustosica izložbe je Irena Bekić.
Projekt Tko je ‘Elsa Fluid, to se zna: izložba u sekvencam’a, kojega je ova izložba dio sagledava stvarnost kao prostorno vremensku i identitetsku konstelaciju fluidnosti. Dok su se u prethodnim sekvencama, umjetnice Nicole Hewitt i Sandra Sterle bavile sjećanjem, tragovima i ostacima poznatih eko sustava u futurističko arheološkim inverzijama, kolekcionirale predmete (Hewit) i istraživale nastanjivost ispražnjenosti (Sterle), Silvio Vujičić ambigvitete istražuje stavljajući u fokus ljekovitu i smrtonosnu halucinogenu biljku daturu. Tri sekvence izložbe možemo sagledati i kao postupno dokidanje vremena, prostora i jezika čime se nastoji zahvatiti u višeslojne i nestalne konfiguracije ljudskih i ne-ljudskih egzistencija.
Bazično, projekt je osmišljen za galeriju Umjetničkog paviljona u Jurišićevoj 1 a. Radi se o kući ljekarnika Eugena Fellera, izumitelja fantastičnog eliksira Elsa Fluid. Naslov ‘Tko je Elsa Fluid, to se zna’ parafraza je njegova reklamnog slogana i pretvara tu zamišljenu osobnost, povijesnu reminiscenciju, prostor ili predmet u jedinu moguću soluciju – fluidnu konfiguraciju premještajućih identiteta pri čemu ona može biti stvarni lik, predmet, alegorija, mentalni sklop, susjedstvo, ljudska ili neka druga vrsta, misao, tlapnja, umjetnost ili otrov. Uslijed neočekivane okolnosti, galerija u Jurišićevoj još nije otvorena, pa se u tom produženom nastajanju, nestajanju ili čekanju, Elsa izmješta na druge lokacije, mapirajući svoje moguće identitete.
Silvio Vujičić (1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno (Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Kini, Japanu, SAD-u) među kojima su International Triennial of New Media Art, Peking (2011.,2014.); Digiark, National Museum of Fine Arts, Taiwan(2014.); FRAC desPays de la Loire, Carquefou (2012.); MSU, Zagreb (2005., 2009., 2012.); Platform3 – Spaces for Contemporary Art, München (2010.); Device_art, Zagreb-San Francisco-Peking (2004., 2006., 2010.). Radovi su mu uvršteni u muzejske i privatne zbirke u Hrvatskoj i inozemstvu: Lauba i MSU, Zagreb; Albertina, Beč; FRAC des Pays de la Loire, Carquefou. Dobitnik je nagrade 8. hrvatskog trijenala grafike (2019.) i 40. salona mladih u Zagrebu (2006.).
M. R. / Foto: Vanja Babić
