U Barbanu u Istri održat će se 45. Trka na prstenac u okviru čijeg će programa 21. kolovoza biti i predstavljanje romana Branka Blažine ‘Otisci potkova’, u kojem je opisano obnavljanje tradicije ovog natjecanja sličnog Sinjskoj alci.
Glavni lik romana ‘Otisci potkova’ je Nino z Barbana koji voli jednu ženu, svog konja i svoje selo. Duboko vezan uz zemlju želi dokazati da i seljak može biti gospodin, no njegovoj seoskoj idili prijeti urbanizacija jer djevojke radije biraju gradske mladiće i u selu se rađa sve manje djece. Kada se 1976. godine u Barbanu obnavlja Trka na prstenac, folklorna priredba u kojoj se konjanici natječu u gađanju kopljem, Nino u drevnoj viteškoj igri vidi povezivanje prošlosti i budućnosti sela i nadu za buduće naraštaje. Jer Trka na prstenac vraća konje na barbanska polja, izvlači nošnje barbanskih djedova i selu pruža priliku za slavljenje vlastitog obilja, vrijednosti i običaja.
Branko Blažina u svom romanu ‘Otisci potkova’ predstavlja jedinstvenog junaka Nina z Barbana, koji je srastao uz zemlju, s osjećajem za prirodne cikluse na istarskim poljima, a njihov je ponos i ukras konj, simbol seoskog blagostanja. Blažina progovara glasom suvremenog sela suočenog s urbanizacijom i brani seosku prostodušnost i mudrost, prema kojoj je vezanost uz zemlju i njezine plodove duboka veza sa životom samim. Kroz ljubavnu priču u svom romanu istodobno opisuje emotivni život upornog, skromnog i strpljivog seoskog čovjeka.
Branko Blažina rođen je 1948. u Matuhani, nedaleko Barbana. Osnovnu je školu završio u Barbanu, Gimnaziju u Labinu, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Puli i Filozofskom fakultetu u Zadru (Hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenske književnosti – povijest). Radio je kao učitelj, dopisnik Televizije Zagreb/Hrvatske televizije te kao savjetnik za odnose javnošću u Kabinetu župana Istarske županije.
S Brankom Blažinom razgovaramo o nastanku romana ‘Otisci potkova’, o inspiraciji za njegove likove, o oživljavanju istarskog sela u romanu i u životu te o Trci na prstenac, koja će se održati 45. put.
* Prije romana ‘Otisci potkova’ objavili ste knjigu ‘Prstenac’, ilustriranu kroniku Trke na prstenac. Kako to da je opet Trka glavna inspiracija za knjigu? Što je bilo presudno za nastanak romana o suvremenom barbanskom vitezu?
– Monografija ‘Prstenac’ je djelo grupe autora, a ja sam tek jedan od njih, ujedno i urednik. Tiskana je u povodu 30. Trke na prstenac, tako da je sve poslije ostalo nedodirnuto. Roman ‘Otisci potkova’ ni u kom slučaju ne može ispuniti tu prazninu. Bavio sam se nečim drugim – roman je hvalospjev selu i seljaku, konju, Barbanu i Trci na prstenac. Kada se sve to splelo dobili smo čvrstinu, poput potkove, koja svojim otiscima na trkaćoj stazi i barbanskim puteljcima priča jednu drugu priču u kojoj je san o sreći dohvatljiv. Jer sreća je tu negdje blizu, pokraj nas – treba joj samo hrabro ići ususret. Blago sam nijansirao između onoga što seosku zbilju čini istodobno blagom i trpkom – drugim riječima balansirao sam između seoske idile i seoske muke. Oboje sam spoznao, jer sam seoski život odvajkada živio. Dakako, trebalo je i malo mašte.
* Što je bilo presudno za pisanje?
– Želio sam da se nešto objavi povodom 45. obljetnice Trke na prstenac i to posveti svim natjecateljima i onima koji će to tek postati.
* Roman ‘Otisci potkova’ opisuje emotivni odnos prema selu koje omogućuje puninu života u skladu s prirodnim ciklusima. Po kojim ste znakovima zaključili da je pravo vrijeme za Nina z Barbana? Koliko se roman uklapa u aktualne eko-trendove povratka selu?
– Vrijeme u kojem započinje radnja romana bilo je, za selo, bremenito mnogim problemima – nije se cijenio rad u polju, mladi su napuštali selo a društvena mu klima nije bila naklonjena. Osjetio sam tu nepravdu tamo negdje krajem sedamdesetih, kada sam, kao televizijski novinar, napravio toplu priču o jednom selu, u središnjoj Istri, s mnogo neoženjenih mladića, koje djevojke nisu htjele, jer su se vezali za zemlju. Kada je u Barbanu obnovljena Trka na prstenac, uključio sam se u organizaciju te manifestacije, i novinarski je pratio, pa sam kasnije jedno i drugo spojio u kronologiju jedne ljudske sudbine u novom mediju – romanu. Roman u svakom slučaju šalje jasnu poruke da selo pruža niz prednosti, gradu dalekih, ali svi vole navraćati u selo kako bi istresli svakojake stresne nakupine, ponekad olovne težine. Bijeg od stresa, ali i uranjanje u prirodne cikluse više je od potrage za seoskim iskonskim vrijednostima. Volio bih kada bi mladi to shvatili i, više do toga, doživjeli, pa nam sela ne bi ostajala prazna.
* Nino z Barbana, jedinstven je i upečatljiv glavni lik koji će svojom emotivnošću i upornošću zacijelo osvojiti publiku. Postoji li stvarni lik koji je uzor za Nina z Barbana? Koliko je u romanu autobiografskih elemenata?
– Ne postoji. Napisao sam jednu štoriju o mladiću. To je fiktivna priča. Ono što je stvarno je Trka na prstenac. Pretpostavljam da bi čitatelj mogao zaključiti kako sam roman napisao iz svog osobnog iskustva. Nema autobiografskih elemenata, izuzev moje vezanosti uz selo, koje nisam nikada napuštao, čak ni onda kada bih svoje profesionalne obaveza lakše i kvalitetnije mogao obavljati u gradu.
* U romanu ‘Otisci potkova’ opisujete istarske prirodne ljepote kao što su uvala Blaz, dolina rijeke Raše, Pulska arena… Pretpostavljate li da će se vaš roman više čitati u Istri ili izvan nje? Kojoj je publici namijenjen roman?
– Vrlo nezahvalno pitanje. Nezahvalno za davanje bilo kakve prognoze o mogućim čitateljima. Roman je namijenjen istarskoj publici u ruralnoj sredini, što ne isključuje publiku izvan Istre. Malo sam skeptičan kada tu priču nazivate romanom. Ona je u tom pogledu sladunjava. Ne mogu govoriti na taj način o romanu, jer kada sam slagao rečenice nisam mislio ni na kakve književno-umjetničke domete. Napisao sam ga jednostavnim rečenicama, pazeći pritom da ne budu otrcane. Roman je u tom smislu komunikativan i lakoća čitanja njegova je prednost. Zato mi dopustite da iznesem svoje uvjerenje kako čitatelji, već nakon prvih rečenica, neće odustati od čitanja. Kao što je Nino, sve dublje ulazeći u polje, nalazio zadovoljstvo, vjerujem da će i čitatelji na jednaki način nalaziti užitak u čitanju.
* Roman ‘Otisci potkova’ ilustriran je motivima konja sa slika Hede Gärtner. Koliko je fascinacija konjem ugrađena u tradiciju Istre? Pokazuju li mladi želju za bavljenje konjogojstvom?
– Veseli me što mladi sve više prilaze konju. Kada smo organizirali prvu trku, na prste jedne ruke mogli smo nabrojati u širem okruženju ljude koji su držali konje. Trka je dala veliki poticaj razvoju konjogojstva na Barbanštini. Barbanskim se asfaltom sve više čuje topot konjskih potkova, i to veseli. Barban i konji vole se javno, što iz godine u godinu potvrđuje sve više mladića koje se, ponosito na konju, približavaju Trci, spremni za viteške okršaje na Gradišću. Konj je u svakom slučaju fascinantan. Sama njegova pojava, elegancijom i strastvenošću zadivljuje. Na trkaćoj stazi mami uzdahe, a na barbanskim ulicama želju da ih se dotakne. Jednakim zanosom zadivit će vas njegova snaga i veličina i očarati blagi pogled, jer kada vas jednom dotakne pamtit ćete ga trajno. Konj je inspiracija pjesniku i umjetniku, što potvrđuje priznata likovne umjetnica Heda Gärtner, čije su mapu s motivima konja popratili virtuozi poetske besjede.
* Kao član tima za organizaciju Trke na prstenac znate li kako Trka surađuje sa Sinjskom alkom? Koliko velike folklorne priredbe duge tradicije kao što su Trka i Alka, mogu pridonijeti obnovi sela?
– Kada je 1976. godine obnovljena Trka na prstenac, organizator nije bio svjestan koliko će visoko i daleko ciljati viteško koplje. Ispričana je tada priča o djeliću barbanske povijesti koji, bez obzira na vremensku distancu i političke prilike, priziva u sjećanje spomen na prvu trku, održanu na Duhove, 10. lipnja 1696. godine. Ta je priča tim sugestivnija, jer počiva na entuzijazmu velikog broja zaljubljenika u Trku, fragmentima istrgnutih iz povijesnih arhiva, spojenih u proizvod koji s lakoćom uspostavlja dijalog s prošlošću. Tu leži snaga Trke, koja se kao turističko-kulturološki brend može mjeriti s elitnim turističkim tendencijama u svijetu. Upravo je zbog toga postala mamac za veliki broj posjetitelja, koji iz svih krajeva Istre dolaze u Barban, a iz godine u godinu privlači i sve veći broj turista, gdje se priređuje bogati kulturni programi, od folklora, koncerata ozbiljne glazbe, likovnih izložbi do estradnih nastupa najpopularnijih domaćim pjevačkih zvijezda kao štp su Tereza Kesovija, Mišo Kovač, Jasmin Stavros, Severina, Neda Ukraden, Alen Nižetić, Mladen Grdović i mnogi, mnogi drugi.
Kontakti i suradnja sa Sinjskom alkom uspostavljeni su 1981. godine, kada na 6. Trku na prstenac dolazi izaslanstvo Sinjskog alkarskog društva u sastavu Ivo Delbello, tajnik, Stipe Hrste, barjaktar i alkar Joško Milošević. U Zagrebu je 2010. godine potpisana Povelja o prijateljstvu između Viteškog alkarskog društva Sinj i Društva Trka na prstenac.
* ‘Otisci potkova’ poetičan je roman s mnogo osjećaja za selo, prirodu i konje, a napisan je vrlo samouvjereno kao da nije prvijenac. Vidite li oko sebe likove ili priče koje bi mogle biti inspiracija za sljedeće spisateljske projekte?
– Ne vidim, zapravo nemam takvih ambicija. Kako sam ranije naglasio, ovaj roman sam ciljano radio, kao dar 45. obljetnici Trke na prstenac i svim njezinim natjecateljima. Ali, nikad na reci nikad, doći će neka nova obljetnica i tražiti nove obrade i nov pristup Trci. To, ipak, prepuštam drugima, koji bi tu priču donijeli na drugačiji način.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
