Do zemlje Robina Hooda i natrag

Nekome se putovanje od Varaždina do Manchestera ili Bradforda u Engleskoj može činiti zanimljivom avanturom, no ima i onih kojima je to uobičajen radni zadatak što se ponavlja gotovo svakog tjedna.

Robin Hood-aerodromNedjelja je navečer, no to nas ne sprječava da provjerimo ispravnost kompozicije prije nego se otisnemo u sedmodnevnu avanturu dugu više od 4.500 kilometara. Motor kamiona mirno prede nakon do sad prijeđenih 900.000 kilometara, signalizacija je ispravna, temperatura u hladnjači je -20°C, a roba u njoj spremna je za put do potrošača. Spremnici goriva su puni, avantura može početi.

Noćna vožnja europskim autocestama zbog svoje monotonosti može biti zamorna, no tako je najlakše prevaliti što je moguće više kilometara u vremenu zadanom propisima. Dočepavši se odmorišta kraj Nürnberga mogli smo predviđeni budžet od pedesetak eura po osobi potrošiti za hranu koju ćemo spremati na putu. Ukusan ručak pripremljen pokraj blatobrana tog je dana obasjalo i jesenje sunce koje nam nije dalo spavati koliko god umorni bili.

DoverNastavak vožnje do francuskog Dunkerquea gdje treba pričekati brod za Dover krasila su svjetla Würzburga, Frankfurta i Bruxellesa dok se glazba Janis Joplin i Doorsa razlijegala MAN-ovom kabinom. U treću po veličini francusku luku stižemo s prvim jutarnjim svjetlom koje nam pomaže da nađemo mjesto za dnevni odmor na parkiralištu prepunom rupa i lokvi u kojima se kupaju galebovi. Ova je blatna kaljuža neizbježno odmorište kamionima prije ukrcavanja u brod.

Ovdje nema slijepih putnika koji se krišom ukrcavaju u tovarni prostor kamiona ili ih možda nismo primijetili jer im nismo zanimljivi. Hladnjača koja radi sigurno nije dobar izbor za prijevoz nesretnicima natjeranim da se snalaze kako znaju ne bi li se domogli ‘obećane zemlje’. Kažu da ih nešto niže, u luci Calais, često viđaju kako uskaču pod ceradu ili iskaču kad primijete da su se smjestili u vozilo koje se iz Velike Britanije upravo vratilo i nastavlja svoj put prema središtu ili istoku Europe.

Dover-moreVečernje ukrcavanje kamiona u brod, s čijom se veličinom mediteranski trajekti teško mogu usporediti, elegantno je unatoč svim potrebnim kontrolama. Dočekalo nas je mirno more i ukusan obrok na sedmoj palubi broda rezerviranoj samo za vozače kamiona. Plovidba do Dovera koja traje nešto više od dva sata ostavlja dovoljno vremena i za tako željeno tuširanje koje bez borbe pobjeđuje gledanje TV prijenosa utakmice Lige prvaka.

Koga sreća voli, kao što je voljela nas, taj samo prolazi kraj kontrolne stanice za pregled tehničke ispravnosti vozila u Doveru. Ne bojimo se provjere, ali želimo se na prvom istovaru robe pojaviti odmah na početku radnog vremena što uz dvosatno zadržavanje na ovakvom pregledu ne bi bilo moguće.

Izlaskom iz luke vrijeme je za promjenu strane po kojoj se vozi i to prolazi bez problema, što zbog odličnog vozača koji se na sve uvjete vožnje lako privikava, što zbog dobro označenih prometnica na kojima je teško zabuniti se i krenuti pogrešnim smjerom. Kriva ili prava strana, pitamo se. Sjećam se priče o kamenolomu iz rimskog doba u blizini engleskog Swindona. Po tragovima kola otprije dvije tisuće godina stručnjaci su otkrili da se već tada u Engleskoj vozilo lijevom stranom ceste.

MANVožnja lijevom stranom, britanski engleski kakav nam nudi Radio Kent i prolazak tunelom ispod rijeke Temze dio su dobrodošlice na Otok po kojem nas čeka još šest sati vožnje do prvog odredišta. Naravno, kišica nije izostala, ali svitanjem dana i našim dolaskom do prvog skladišta i ona se predala sunčanom vremenu koje nas je pratilo sva tri naša engleska dana.

Stižemo. Dobivamo termin istovara za sat vremena i s ostalim vozačima u čekaonici kratimo vrijeme čitajući lokalne vijesti. Nema puno razgovora, jutro je, svatko je zadubljen u svoje brige i misli uz novine i kavu iz automata. Za razliku od vozača, veseli skladištari s osmijehom i lakoćom obavljaju svoj dio posla i mašu nam za sretan put. Vozimo dalje na sjever. Nastavimo li ovako, mogli bismo danas istovariti sve što prevozimo.

PivoDok Rolling Stonesi sviraju ‘Time is on my side’ (vrijeme je na mojoj strani), razmišljam o vozačkoj sudbini koja te vodi u različite krajeve svijeta, no rijetko gdje imaš priliku u tim mjestima i uživati. Poslovni su zadaci prioritet, a kad dođe vrijeme odmora najčešće se nalaziš u nekoj logističkoj zoni ili na parkiralištu daleko od gradova i zanimljivih mjesta. Zato treba iskoristiti priliku kad, nakon svih na vrijeme obavljenih isporuka, možeš prošetati do puba u kojem se stanovnici Zapadnog Yorkshirea krijepe još od 1911. godine, protegnuti noge i osvježiti tijelo pintom pravog, tradicionalnog engleskog piva.

Povratak kroz zemlju Robina Hooda, vožnja lokalnim putevima, engleska sela i kućice kao iz bajke obilježavaju naš put prema mjestu utovara robe koju prevozimo natrag u domovinu. Dartford Crossing i veliki most kraljice Elizabete II. preko Temze znaci su približavanja Doveru i skorog povratka u kontinentalni dio Europe. Oproštaj s Engleskom brz je jer sljedeći brod dolazi kao po narudžbi. Doverske klifove, tvrđavu i svjetionike ostavljamo u magli uz valjanje broda smeđim valovima La Manchea.Temza

Nizanje europskih gradova obrnutim redom, uz Johnnyja Casha i Mišu Kovača, ide gotovo automatizmom. Smiješi nam se vikend na asfaltu, kao i mnogim kolegama parkiranim pokraj nas. Uz vozačke priče vrijeme na odmorištu lakše prolazi. Nije ni važno jesu li sve istinite, svaki smiješak čini vozački dan boljim i lakšim. Svaka priča priziva sjećanja na vlastita iskustva ili budi maštu i želju za putovanjem u neke nove krajeve.

Tekst i foto: Damir Vujnovac


Pročitajte još: Damir Vujnovac: London za optimiste


 

 

Tagged: , , , , , , , , , , , , ,