Dobri punk i alter bendovi danas su možda brojniji nego u naše vrijeme. ‘Stražarni lopov’ bio je blog, pa postao knjiga koja ima ekstenziju – album ‘Hodam, gledam, prolazim’, a najavljen je i film. Mali, osobni nekomercijalni projekt Gorana Polaka, bez namjere autora s vremenom je razvio nerazmjeran utjecaj i postao informativna platforma alternativne scene.

Rođen 1966., Polak je odrastao uz alternativnu glazbu i medije koji su otvarali mogućnosti komunikacije. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih svirao je u bandovima Endymion, Yola Yola i Phantasmagoria, ali nije zaboravio mladenačku fascinaciju glazbom koja je obilježila njegovu mladost. Blog ‘Stražarni lopov’ pokrenuo je 2010. godine i njime inspirirao svoje vršnjake, a mlađim bandovima otvarao prostor za predstavljanje. Od 1980-ih do danas, zadržao je vlastiti stav, ukus i kreativan pristup što je, kako se pokazalo, dovelo do originalnih i neponovljivih rezultata. Knjigu je objavio u vlastitoj nakladi, kako bi zadržao kontrolu projekta, koji se nastavlja multimedijski razvijati.

S Goranom Polakom razgovaramo kako je nastao ‘Stražarni lopov’, o mladosti 1980-ih i današnjim mladima te o bandovima i klubovima u kojima su se mladi okupljali u usporedbi s prostorima u kojima se okupljaju danas. Polak je realan i umjereno optimističan, s mnogo razumijevanja prema današnjim mladima, dokazujući kako je proživljena mladost pretpostavka mudrosti i kreativnosti u zreloj dobi.

Objavljivanjem knjige, albuma ‘Hodam, gledam, prolazim’ Stražarnog lopova i dobrih ljudi te najavom filma, ‘Stražarni lopov’ postao je multimedijski projekt koji je prerastao i hrvatske i regionalne, a i generacijske granice. Kada je blog koji vodite od 2010. godine dobio obrise multimedijskog projekta?
– Sve što u životu radim dolazi mi nekako stihijski tako da ne gledam na knjigu, blog, album i budući film kao na neki smisleni multimedijski projekt. Sve je počelo još krajem 1980-ih s idejom o pisanju knjige o ljudima s kojima sam tada brijao. Kako sam život morao prvo proživjeti da bi o njemu pisao, realizacije te ideje je čekala sve do pokretanja bloga, čija je osnovna svrha nastanka u stvari bila raditi postove s mojim pričama koje ću onda jednom objediniti u knjizi. Kada sam desetak godina kasnije konačno počeo ozbiljan rad na knjizi, blog je posjetilo već više od milijun i pol ljudi. Njegova popularnost, koja je na neki način dovela do toga da proširim priču s jednog uskog kruga ljudi na sve one koji su brijali s nama i oko nas, na tu neku da tako kažem danas zaboravljenu underground generaciju rođenu u šezdesetima, kao i sve to što se o vremenu u kojem smo živjeli danas piše i govori, izmijenilo je one osnovne postavke knjige koje sam si postavio u osamdesetima, pa sam tako odlučio opisati život u Zagrebu od sedamdesetih pa do današnjih dana viđen iz moje/naše perspektive koja se po mnogo čemu razlikuje od one uobičajene.
Kronologija albuma ide otprilike ovako: 2019. sam nakon 25 godina ponovo uzeo u ruke bas gitaru i s grupom Yola Yola nastavio tamo gdje smo stali 1994. Nedugo nakon toga sam osmislio i snimio par pjesmama koje se nisu uklapale u koncept banda pa sam ih iskoristio da onak’ samo za sebe uglazbim neke dijelove knjige. Ideja da nastavim snimati pjesme s tekstovima iz knjige i da objavim album kao prilog knjizi, te da zamolim za suradnju sve te divne ljude, njih tridesetak, koji su na njemu sudjelovali, došla mi je nakon jednog kratkog razgovora o prolaznosti nakon koncerta grupe Cul-de-Sac u cirkusom šatoru CirkoBalkana, u dvorištu Močvare.
A oko filma sam počeo konkretnije mudrijati negdje u vrijeme dok sam završavao knjigu, s mojim starim frendom, suborcem od samih početaka pa do današnjih dana, režiserom Baričević Miljenkom – Moljcem. On radi na televiziji i ima veliko iskustvo u radu na dokumentarcima i glazbenim spotovima.
Mudrijanje smo počeli konkretizirati sredinom prošle godine kad je Moljac kupio kompletnu opremu potrebnu za montažu slike i zvuka te od jedne sobe svog stana napravio režiju. Ideja nam je snimiti dokumentarno-igrano-animirani film baziran na likovima iz knjige ‘Stražarni lopov’, što bi u stvari bio film o našoj staroj škvadri i o našem odrastanju u osamdesetima. Na promocijama moje knjige i albuma u Močvari, na riječkom Vrisku i zagrebačkom Interliberu pustili smo kratku najavu filma sastavljenu od nekih već snimljenih kadrova, reakcija publike bila je iznad svih naših očekivanja.

U svojoj knjizi prisjetili ste se načina života 1980-ih i legendarnih zagrebačkih klubova Kulušića, Lapa i Jabuke, no razlog za sjećanje na te godine nije samo nostalgija. Što ste još postigli oživljavanjem te atmosfere i raspoloženja?
– Pisanje o mladosti samo po sebi najčešće nosi jednu dozu nostalgije, no razlog mog pisanja sigurno nije nostalgija. Čak sam pokušao napraviti svojevrsni odmak od bilo kakve nostalgije. Radnja knjige ne počinje niti završava s osamdesetima. Ona kroz moja vlastita iskustva, koja su u mnogo aspekata gotovo identična iskustvima svih onih koji su poput mene odrastali uz rock, punk i alternativnu muziku, opisuje život u Zagrebu od sedamdesetih pa sve do današnjih dana. Naš svijet polako tone u zaborav i moj razlog pisanja knjige je ostaviti neki mali trag na njega prije nego što ga prekrije ovaj današnji mulj koji izvire sa svih strana.
A odgovor na pitanje što sam s tim postigao i jesam li nešto uopće postigao mogu dati jedino oni koji će knjigu pročitati. Baš mi je prije par dana jedan stari frend napisao u poruci: ‘Kak nisam 30 godina pročital nijednu knjigu a pogledal 1000 filmova serija, tak sad ovu tvoju gutam… nateral si me da opet čitam svojevoljno…‘ Meni je već i to dovoljno.

Kulušić, Lap i Jabuka su legendarni nekadašnji klubovi, okupljališta mladih organizirana u gradskim prostorima. Koja su današnja okupljališta mladih bandova i mlade publike? Kakva je scena u Splitu, Rijeci ili Osijeku? Gdje se organiziraju okupljanja mladih bandova iz različitih gradova?
– Kako smo mi nekada u Zagrebu imali Kulušić i Lap, tako danas bendovi i publika imaju Tvornicu, Vintage i Močvaru. Jabuka je i dalje tamo gdje je bila, samo se zove Dva osam, isto kao i Moša, današnji Boogaloo. Sada ima i puno malih klubova u kojima se svira kao što su Hard Place, Spunk, Route 66, Medika… Bilo ih je i u osamdesetima i devedesetima, no mislim da ih sada ipak ima znatno više. Govorim isključivo o mjestima na kojima se uglavnom svira i pušta rock, punk i alter muzika. U suštini se malo toga promijenilo i onaj tko to želi uvijek može naći neko svoje omiljeno mjesto za izlazak.
Gdje se sada okupljaju mladi u drugim gradovima zbilja ne znam. Na blogu postove o scenama u drugim gradovima radim s akterima tih scena ili s ljudima iz tih gradova koji su s tim scenama iz prve ruke upoznati. S Daliborom Patenikom sam tako radio postove o požeškoj sceni, braćom Bađun i pokojim Davorom Turkovićem o varaždinskoj, Draženom Jermićem o osječkoj. S Igorom Mihovilovićem sam napravio čitav serijal o splitskoj rock i alter sceni. Radio sam postove s puno bendova iz Vinkovaca, Rijeke, Pule, Koprivnice… Jako mi je bitno da sve što je napisano na Stražarnom lopovu bude napisano iz prve ruke, te da je sve navedeno provjereno i točno.

‘Stražarni lopov’ ima i mladu publiku koju zanima rock, avangarda i alternativa. Kako su sadržaji i klubovi za mlade organizirani u zemljama s kojima se uspoređujemo? Jesu li negdje gradski prostori namijenjeni mladima, kao u Zagrebu 1980-ih?
– Ne znam kako su sadržaji za mlade organizirani u drugim zemljama i jesu li negdje gradski prostori namijenjeni mladima al’ zanimljivo je kako smo u ranim osamdesetima znali imati besplatne prostorije za probe u gradskim prostorima, od sredine osamdesetih pa do početka rata i u atomskim skloništima. Kako smo k’o klinci imali koncerte po općinama i mjesnim zajednicama, gradskim trgovima. Nitko nas od organizatora nije pitao što sviramo, nešto nam uvjetovao, nametao. Sa samo 16 godina sam svirao na nekadašnjem Trgu Francuske revolucije, današnjem Tuđmanovom trgu, s velikom naljepnicom na kojoj je bio nacrtan list marihuane, zalijepljenom na bas gitari. Danas mi se čini nezamislivo da neki totalno nepoznati bend klinaca svira rock ili punk koncert na nekom tako velikom trgu. Možda bi me danas i globili zbog marihuane na basu. Zanimljivo je i kako su rokeri s mog Borongaja tada dobili besplatnu prostoriju za probe u crkvi, prek’ pruge na Ravnicama. I sad kad to usporedite s današnjim vremenom kad kultni Lap, koji je sada u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, zjapi prazan… Isto kao Kulušić. Ne znam je li još uvijek tako, al negdje sam pročitao da je u prostoru Kulušića prijavljena vjerska zajednica Preuzvišenog Srca Mladena Mučenika, no ona nema veze s Crkvom i religijom. Ona je muljaža čovjeka koji je u devedesetima zakupio Lap i Kulušić, te ih preuređenjima doslovno uništio. Nakon što sam vidio one široke nakaradne stepenice koje su puknuli po sredini Kulušića, s kojima su između ostalog uništili savršenu koncertnu akustiku kluba, više u njega nisam ušao. To više nije bilo mjesto u kojem sam odrastao.

Novovalni ritmovi 1980-ih i danas odjekuju u kafićima i shopping centrima, a i svjetske rock legende još održavaju koncerte. Je li mladima teže pronaći svoj izraz dok su izloženi utjecajima prethodnih generacija i afirmirati se dok su veterani još na sceni?
– Ma, o životu mladih moraju i mogu govoriti isključivo mladi, a ne mi starci. Što bi recimo moj otac koji je u mladosti brijao na Ivu Robića, Paul Anku, orkestar Glenna Millera i sličnu muziku, koji je u mladosti izlazio uglavnom na plesnjake i u kino, mogao reći na primjer o zagrebačkoj punk rock sceni u osamdesetima i o tome gdje sam ja tada brijao i što sam pritom radio? Ništa. Jer ništa se o toj sceni nije pisalo u medijima koje je on pratio, ništa se o njoj nije moglo vidjeti na državnoj televiziji, a bome se nije baš ni muzika koju smo stvarali puštala na radiju. Isto tako je i sada. Dobrih mladih punk i alter bendova ima možda i više nego u naše vrijeme, no unatoč tome što redovno pune zagrebačke klubove, oni su isto kao i oni naši u osamdesetima vidljivi samo onima koji su na bilo koji način uključeni u tu scenu, te onima koji je ciljano prate. A to što neki veterani još sviraju nema nimalo veze s afirmacijom mladih bendova, jer ti veterani u biti nisu dio njihove scene. Mladi briju svoj film, a tako i treba biti.

‘Stražarni lopov’ postao je relevantno mjesto rock-scene koje posjećuju i mladi i stari glazbenici, ali ne želite ga komercijalizirati. Zašto? Kako osiguravate egzistenciju, dok vodite blog i snimate glazbu za svoju dušu?
– Nisam brojao, al’ na blogu sam sigurno surađivao s dvjestotinjak, tristotinjak, ako ne i više, dobrih ljudi. Svi oni su mi otvorili svoje privatne arhive. Bezuvjetno dali gomilu raznoraznog materijala. Nikad objavljene audio i video snimke svojih bendova. Privatne fotografije… Znam da mi oni najvjerojatnije ne bi zamjerili, no ne bi se dobro osjećao da ja sad iz svega toga izvlačim neku financijsku korist za sebe. ‘Stražarni lopov’ je jedna velika kolektivna arhiva, a ne moja privatna.
Što se tiče egzistencije, imam prosječnu hrvatsku plaću, kad se njoj pridoda ženina sukladno načinu na koji živimo to ispadne dovoljno. Vođenje bloga i snimanje glazbe me ne košta ništa. Čitav album Stražarnog lopova i dobrih ljudi je snimljen za doslovno nula eura, jer je više-manje sve snimano po stanovima i prostorijama za probe. Platio sam samo studio u kojem sam radio završni miks za LP i CD, kao i tonca s kojim sam ga radio.
Priprema za tisak knjige mi je isto bila mukte jer sam sve napravio sam. Prijelom, dizajn, obradu više od 700 fotografija koje sam posložio u nju… Nikada to prije nisam radio, al’ eto snašao sam se nekako i baš sam zadovoljan kako je sve na kraju ispalo. Pa čak ni sam tisak LP-a, CD-a i knjige, koji poprilično košta, nije zadirao u kućni budžet. Kad mi je poslodavac otišao u stečaj dobio sam otpremninu koju sam čitavu zatrajbao—– na to. Mogao sam ići i na opciju izdavača, imao sam više ponuda, al’ da bi album i knjiga bili točno onakvi kakve sam ih zamislio, a to je poprilično daleko od bilo kakve komercijalnosti, jednostavno sam ih morao objaviti u vlastitoj nakladi. Izdavačima je naravno prioritet da nešto zarade od toga što objavljuju, pa bi mi za knjigu dodijelili urednika, a kako ja ne bih pristao ni na kakav kompromis napravljen s svrhom bolje prodaje to bi mi bila neprihvatljiva opcija. Nije sve u parama.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Promo