Predstava ‘I godine ove’ prominentnog redatelja Aleksandra Švabića koja nastaje u produkciji umjetničke organizacije de facto i Gradskog kazališta Komedija, nakon nedavne premijere, bit će izvedena u utorak, 11. ožujka u zagrebačkom Klubu kazališta Komedija – Kontesa.
U predstavi igraju ponajveće zvijezde hrvatskog teatra Lela Margitić i Vinko Kraljević u suradnji s jednim od najznačajnijih hrvatskih plesača Damira Klemenića. Dramaturgiju i dizajn svjetla potpisuje Saša Božić, a kostimografiju Tea Bašić Herceg.
Predstava adresira osobe kasnije životne dobi baveći se odnosima snage i nemoći te procjepima između želja i mogućnosti kod te dobne skupine.
Proces starenja je fiziološki, individualan proces koji kod ljudi napreduje različitom brzinom, što znači da svaki čovjek drugačije stari. Nije lako odrediti životnu, dobnu granicu od koje se sa sigurnošću može odgovoriti kada u čovjeka nastupa starost. Starenje i starost se jasno razlikuju i dok starenje predstavlja progresivni stalan i postupan proces smanjenja strukture i funkcije organa i organskih sustava, sama starost predstavlja određeno životno razdoblje povezano s kronološkom dobi.
Polazišna pitanja ove predstave jesu: Ovisi li naš umjetnički rad o tome koliko nam života ostaje? Koliko imamo snage da naš umjetnički rad i dalje kreiramo? Ima li u našoj sredini razumijevanja za umjetnike treće životne dobi i njihovu umjetnost koju čini samo njihovo iskustvo?
Zapadnoeuropsko tržište umjetnosti (i hrvatsko) unazad posljednjih 30 godina usmjereno je na neprestanu proizvodnju novih projekata, novih imena i slavljenju mladosti umjetnosti, zanemarujući iskustvo i refleksiju kao jednako vrijednih postulata kreativnog rada te time zapostavljajući umjetnike srednje životne dobi. Time se gubi naša ideja kontinuiteta, prijenosa iskustva i međugeneracijske razmjene.
Način rada na projektu je autorski te se iz međusobne konverzacije na teme: težina, strahova, želja i potreba – bivanja, stvarao scenski tekst. Paralelno se radi na tjelesnim mogućnostima/nemogućnostima i osvještavanju tijela kao nositelja iskustva, a ne objektificirane ljepote. Cilj ovog procesa je kritika i reinterpretacija pojma divljenja ljepoti nasuprot kojeg se uspostavlja sadržajnost svakog pojedinog trenutka i razumijevanje tog istog trenutka.
I. S. / Foto: Promo
