U utorak, 15. prosinca ( 20 sati) na zagrebačkoj Sceni Vidra premijerno će biti prikazana predstava ‘Nora’ u produkciji Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Dramu Henrika Ibsena režirao je Mario Kovač.
U predstavi glume: Nora / Dajana Biondić, Helmer / Nikša Marinović, Gospođa Linde / Ružica Drenski, Doktor Rank / Milenko Zeko, Krogstad / Marijo Glibo, Ana – Marija, dadilja / Anita Matković, Služavka Helena / Ružica Domić – Lalović, Dijete / Gabrijela Lalović…
Kad bi žene preuzele vlast, svijet bi pao nauznak i postao ljubav. Muška srca bi postala zbirke pjesama, a nasilje crna legenda koja posramljeno tone u zaborav. Ibsenova ‘Nora’ je početak pobune, oženjenje društva, heroina koja ne želi biti lutka u muževljevim rukama, nego ravnopravan dionik života.
Nora – riječ redatelja
Nakon što bih poznanicima, prijateljima, kolegama ili kolegicama rekao kako upravo u Novom životu režiram Ibsenovu ‘Noru’, velika većina bi mi odvratila protupitanjem ‘Zašto baš Noru?’. Po mnogima od njih, taj kazališni komad nije dobro izdržao test vremena. Proteklo je gotovo stoljeće i pol od praizvedbe u Kopenhagenu 1879. godine a položaj žena u suvremenom društvu se, tvrde optimistični skeptici, od tada naovamo znatno popravio diljem svijeta: imaju pravo glasa, zauzimaju važne funkcije u politici, gospodarstvu, ekonomiji i brojnim drugim granama ljudskih djelovanja. Dobro, u nekim dijelovima svijeta situacija još nije tako blistava, priznat će oni uglavnom misleći na dijelove Afrike i Azije gdje žene znatno manje sudjeluju u društvenom životu a dosta su često i zakonski ograničene u svom djelovanju, ali i tamo je znatno bolje nego što je bilo u doba pisanja Nore. No, je li uistinu tako?
Ako pogledamo samo diskurs kojim se o ženama govori u hrvatskim medijima proteklih nekoliko godina, kako su u javnost legitimno počele izlaziti srednjovjekovne teze o ženskoj ‘drugotnosti’, kako se pod neskrivenim pritiskom klerikalnog lobija pokušavaju oduzeti od ranije stečene ženske slobode, kako se zloupotrebljava riječ ‘obitelj’ da bi se nametnule patrijarhalne i heteronormativne vrijednosti pod argumentom ‘šutljive većine’ (koja, zapravo, uopće nije šutljiva već se, financirana novcem inozemnih interesnih skupina, uvlači u svaku poru medijskog prostora namećući cenzure i zabrane pod krinkom morala) te kako elementi Gileada iz ‘Sluškinjine priče’ polako postaju dio naše stvarnosti, za mene nema dvojbe! Nora je drama o slobodi bilo koje osobe, neovisno o spolu, i njezinu ili njegovu pravu da tu slobodu kreira neovisno o društvenim dogmama, paradigmama ili pravilima.
Upravo o tome govori i naša predstava, o slobodi pojedinca da se odvoji od zacrtane linije, da izađe iz ‘zlatnog kaveza’ i kreira vlastitu sudbinu. U našoj izvedbi, Nora to radi kroz slobodu pokreta, kroz ples. Ne samo kroz dramaturški zadanu tarantelu nametnutu od strane supruga, već kroz trzaje i pokrete koji pokušavaju izaći iz njezina tijela, pokušava izreći neizrecivo što nisu uspjeli slapovi Ibsenovog teksta. Citirajući slavnu anarhisticu Emmu Goldman, naša Nora kao da tim slobodnim i nesputanim pokretom govori: Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije!
Mario Kovač
