Godina 2025. donosi dvije važne obljetnice koje povezuje ime Josipa Račića – 140 godina od rođenja jednog od najznačajnijih slikara hrvatske moderne umjetnosti i 50 godina od osnutka Galerije Josip Račić, izložbenog prostora u Zagrebu koji sve to vrijeme njeguje suvremenu likovnu produkciju.

Pont des Arts, 1908. ulje /platno kaširano na ljepenci, 30,2 x 47 cm

Ova izložba posvećena je Josipu Račiću, koji povezuje te dvije obljetnice – njegovu životu, djelu i naslijeđu, ali i prostoru koji nosi njegovo ime i koji je kroz godine oblikovao likovnu scenu Zagreba i Hrvatske. Ovo je izložba memorijalnog karaktera pa je izbor njegovih djela sužen na najpoznatija ostvarenja nastala u svega dvije godine likovnog stvaralaštva, za vrijeme umjetnikova školovanja, koja su u nacionalnoj povijesti umjetnosti ostavila neizbrisiv trag.

Prije 140 godina, u malom selu Horvati, nadomak Zagreba, 23. ožujka 1885. godine, rođen je Josip Račić. Njegove rodne kuće i gostionice (krčme) njegova oca Mije Račića odavno više nema. Nekadašnje mirno, prašnjavo selo Horvati, provincijalna idila – kako ga opisuje Miroslav Krleža – sa svojim vrtovima, roktanjem svinja, krikom pijetlova i pataka i skromnim drvenim prizemnicama ograđenim drvenim plotovima, smješteno uz rijeku Savu, nakon 1945. godine postaje dijelom grada Zagreba. Velika poplava 1964. bila je presudna za sudbinu sela, otvorivši put nezaustavljivoj urbanizaciji koja je nepovratno promijenila lice prostora. Danas ime sela preživljava tek u nazivu Horvaćanske ulice, tramvajske stanice i ponekom sjećanju starijih stanovnika. Upravo u tom selu Josip Račić proveo je najranije dane svoga djetinjstva.

Nacionalni muzej moderne umjetnosti (NMMU) otvara izložbu ‘Josip Račić (1885. – 2025.)’ u četvrtak, 4. rujna (20 sati) u Galeriji Josip Račić u Zagrebu (Margaretska 3).

Prije 50 godina, 1975., u strogom centru Zagreba otvorena je mala galerija koja dobiva ime po tom velikom hrvatskom slikaru. Osnovala ju je skupina slikara s idejom stvaranja izložbenog prostora koji će sam namicati sredstva za rad. U to vrijeme, kada privatnih galerija gotovo i nema, a potreba za izlagačkim prostorima u gradu je velika, osnivanje Galerije Josip Račić bilo je važan iskorak. Jedan od poticaja bila je i želja da se odgovori na tada vrlo popularnu Galeriju Forum, u kojoj su izlagali poslijeratni modernisti čija se slikarska poetika razlikovala od one zastupljene u novootvorenoj Galeriji Račić.

Povezanost opusa Josipa Račića s najvećom nacionalnom galerijskom ustanovom (NMMU) nije samo u činjenici da se tu čuva većina njegovih poznatih djela nego i u činjenici da je 1920. godine prva, postumna izložba djela tog slikara u koncepciji Ljube Babića otvorena u izložbenim prostorima Moderne galerije, u ono vrijeme smještenoj na drugom katu Muzeja za umjetnost i obrt. Ondje je istovremeno otvoren i prvi postav Moderne galerije (a činjenica uspostave stalnog postava Modernu galeriju potvrđuje kao muzejsku instituciju), pa se tako taj vrlo važan događaj poklapa s afirmacijom Račićeva djela.

O Josipu Račiću mnogo se pisalo – kako o njegovu slikarstvu, tako i o njegovu životu. U svim značajnijim tekstovima provlači se romantičarski obojen prikaz mladića na granici siromaštva, neshvaćenog i nesretnog, čiji je život prekinut tragično i prerano. Upravo je ta prerana smrt, u 23. godini, pridonijela mitologizaciji njegova lika, koju su među prvima počeli oblikovati njegovi suvremenici: Božo Lovrić, Josip Kosor, Vladimir Becić, Ljubo Babić i Miroslav Krleža. Kasnije i brojni drugi, poput Slavka Batušića, Matka Peića, Miljenka Stančića, Josipa Vanište, Grge Gamulina, Igora Zidića, Zdenka Rusa, itd.

Rođen u selu Horvati, od oca Mije i majke Josipe rođene Zajc, Josip Račić odrastao je u skromnim okolnostima. Sa sedam godina pohađao je osnovnu školu u Samostanskoj ulici u Zagrebu, gdje je u razredu sjedio s Oskarom Hermanom – kolegom s kojim će se 12 godina kasnije ponovo susresti u Münchenu, u privatnoj slikarskoj školi Antona Ažbea. Godine 1896. upisuje novoizgrađenu Kraljevsku realnu gimnaziju. Školu je završio prosječnim uspjehom, ne pokazujući još jasne naznake slikarskog talenta. Godine 1900. otac ga prebacuje u litografsku radionicu Vladimira Rožankowskog, gdje se treba obučiti za litografskog pomoćnika. Obuku završava s lakoćom te počinje štedjeti od plaće da bi s 19 godina napustio posao u litografskoj radionici i krenuo u svijet s neskrivenom željom da postane slikar.

Račićevo prvo odredište bilo je Beč, ali se prema predaji Vladimira Becića ubrzo uputio u München po nagovoru stanovitog Mađara (prema Jeleni Uskoković riječ je o Peteru Kalmánu, Ažbeovu đaku iz 1904. godine, upisanom na Akademiju u Münchenu 1906.). Dolaskom u München 1904. započinje njegova umjetnička biografija. Ubrzo upisuje privatnu slikarsku školu kod Slovenca Antona Ažbea. Prema Becićevim sjećanjima Ažbe je vrlo brzo uočio Račićev talent tako da je bio oslobođen plaćanja školarine. Prema Boži Lovriću, tada se, u Ažbeovoj školi, u Račiću javlja samosvijest o sebi kao o umjetniku, a ne litografu, zanatliji.

U listopadu 1905. uspješno polaže prijemni ispit na Kraljevskoj bavarskoj akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Jochanana Caspara Hertericha, koju nakon njegove skore smrti preuzima Hugo von Habermann. Na Akademiji se rapidno razvio, a kako je bio vrlo samouvjeren u svoju slikarsku vještinu, ubrzo dolazi u sukob s profesorom Habermannom i izgovara kasnije čuvenu rečenicu: ‘So hat ein Manet nicht gemalt’ (Manet nije slikao ovako).

Dama u bijelom, 1907. ulje / platno, 100 x 73 cm

Što je Račić mislio time? Vjerojatno na širu slikarsku tradiciju na koju se Manet naslanjao – radove baroknih i poslijebaroknih majstora: Fransa Halsa, Diega Velázqueza i Francisca Goye. U Habermannovoj se klasi formirala tzv. Hrvatska škola (Die Kroatische Schule). Ujedno se za nju uvriježio i naziv Minhenski krug, koji čine Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman. Ova skupina mladih umjetnika, obrazovanih na minhenskoj akademiji, unosi novu estetiku u hrvatsku likovnu umjetnost, oblikovno i tematski blisku europskom modernizmu.

Tijekom studiranja na Akademiji 1907. godine u Münchenu nastaju za njegov opus vrlo značajni portreti – ‘Gospođica u crnom’, ‘Dama u bijelom’ i ‘Portret gospođe sa šeširom’. U rodnim Horvatima nastaju ‘Portret sestre Pepice’ i ‘Portret starog prijatelja’. Tri čuvena ženska portreta načinjena su u duhu starog europskog slikarstava. Njihove su poze jednostavne, bez nametljivosti ili teatralnosti. Slikarska paleta je reducirana, a tonskom gradacijom boje dočarava se volumen. Najveću pozornost Račić pridaje licima svojih modela, što ukazuje na psihološko nagnuće njegova senzibiliteta, odnosno na pokušaj naznačavanja unutarnjeg svijeta tih suptilno modeliranih figura.

Za vrijeme školskih praznika u rodnim Horvatima, Josip Račić naslikao je ‘Portret starog prijatelja’. To je portret Daroslava Stopara, umirovljenog željezničara koji je spletom okolnosti doselio iz Trsta u Horvate, a ostao je zabilježen kao čudak koji piše pjesme i koji je sagradio čudnovatu šarenu drvenu kolibu. Krleža ga spominje kao starog Račićeva prijatelja iz litografskog vremena, konjušara rumunjskog kralja, slobodnog mislioca, vrtlara i graditelja fantastičnih glorijeta. Račić ga je portretirao u bijelom sakou s pozadinom koja sugerira otvoreni prostor. Njegovo lice prikazano je s finom tonalizacijom inkarnata, što dodatno naglašava slikarov interes za psihologiju. Slika se često tumači kao djelo u duhu impresionizma – portret nastao u pleneru, izrazito atmosferičan i oslobođen čvrstog akademskog formalizma.

Tijekom zimskog semestra 1908. godine, na trećoj godini studija, Josip Račić slika ‘Majku i dijete’. Slika nastaje u umjetnikovu stanu, s modelima iz njegova neposrednog okruženja – stanodavkom i njezinim sinom. Riječ je o prizoru bez naracije, bez simbolike, punom suzdržanih, ali prisutnih i ne do kraja iskazanih emocija. Boja ne služi samo opisivanju, već oblikovanju psihološke napetosti. Odnosi među likovima snažno su naglašeni kontrastima svjetla i tame. Ovo iznimno djelo zaokružuje Račićeva minhenska iskustva i jedno je od ključnih ostvarenja hrvatske moderne umjetnosti – spoj formalne strogosti, emocionalne dubine i poetizacije svakodnevice u specifičnom slikarskom izrazu.

‘Djevojka pred ogledalom’, nastala 1908. godine, neposredno prije Račićeva povratka iz Münchena, jedno je od njegovih najzrelijih ostvarenja. Igra s ogledalom i odrazom ponovno sugerira Račićevu fascinaciju Velasquezom, to jest njegovom slavnom Venerom (danas u londonskoj Nacionalnoj galeriji), zagledanom u svoj odraz. U praznom prostoru djevojka na Račićevu platnu prikazana je s leđa. Gledatelj slike je uljez, ali i ona je njemu tuđa – ne pokazuje mu lice, već samo njegov odraz, odnosno sliku, iluziju. Svjetlosni akcenti oblikuju prostor i stvaraju psihološku napetost. Djelo svjedoči o Račićevoj sposobnosti da minimalnim slikarskim sredstvima izrazi duboku emocionalnu slojevitost.

Među posljednjim djelima naslikanim u Münchenu je i zadnji Račićev Autoportret, posve utopljen u crninu svoje pozadine ‘zamagljeno, kao da ta glava zuri iz mutnog starinskog ogledala’. Minimalističkim sredstvima ostvaren je portret s dubokim psihološkim implikacijama, što govori u prilog intimnom i introspektivnom karakteru Račićeve poetike.

U pismu ocu od 1. veljače 1908. godine čita se Račićeva odluka da se odlaskom u Pariz usavrši i napreduje kao slikar. Doputovao je u Pariz 10. veljače 1908. gdje, u svega četiri mjeseca, nastaju neka od njegovih najvažnijih djela. Ipak, prema Jeleni Uskoković, Račićevo slikarstvo ostalo je oblikovano minhenskim utjecajima, jer njegov boravak u Parizu nije bio dovoljno dug da bi značajno utjecao na njegov opus. Uskoković ističe da Račić pripada njemačkom impresionizmu, ne francuskom, te da je na njega presudno utjecao, uz Akademiju, i krug oko Wilhelma Leibla. Taj je krug zastupao ideju ‘čistog slikarstva’, bez narativnih i povijesnih tema, s naglaskom na vjernost prirodi izraženu isključivo slikarskim sredstvima.

Tijekom prvih tjedana boravka u Parizu, zbog hladnoće, Račić uglavnom boravi u muzejima i galerijama, gdje se upoznaje s djelima velikih umjetnika. U Louvreu radi kopiju po Goyinoj slici ‘Dama s bijelim rukavicama’. S dolaskom proljeća sve više vremena provodi na ulicama i u parkovima, gdje s velikim zanimanjem promatra svakodnevni život. Tada nastaje pariška veduta ‘Pont des Arts’, kao i niz akvarela s pariškim motivima uz Seinu, Luksemburški park, Place d’Etoile, kao i prikaza bulevara i kavana.

Autoportret, 1908. ulje / platno, 65 x 54 cm

Ovi ležerni prizori s ulice Račića definiraju kao bodlerovskog ‘slikara modernog života’, odnosno flanera, šetača ulicama modernog velegrada. On je svjedok njegove dinamike, neprestane promjenjivosti, brojnih senzacija koje nudi moderno društvo i života premreženog različitim socijalnim vezama i uzusima koje uvjetuje modernitet. Scenografije tog života su kavane, kazališta, parkovi i ulice. Račić ih sve bilježi akvarelom, brzim i sigurnim potezom, naglašavajući i u samoj formi uzbudljivost te urbane fluktuacije. Pariz je doživljen kao megaorganizam, a Račićevi akvareli, pa i slika ‘Pont des Arts’, nisu meditativne vedute, već se na njima iščitava oduševljenje – pokretom, svjetlom, monumentalnom arhitekturom i samim trenutkom stvaranja.

Josip Račić oduzeo si je život u hotelskoj sobi u Parizu 20. lipnja 1908. Razlog njegova samoubojstva nerazjašnjena je misterija hrvatske likovne povijesti i ovdje nećemo ulaziti u spekulacije što ga je ponukalo na taj čin. Već je Miroslav Krleža u njegovoj sudbini vidio metonimiju nesretnog hrvatskog umjetnika za kojega nije zainteresirana njegova sredina i koji sa zapadnim svijetom i njegovom likovnom modom teško hvata korak. Činjenica je da je tonsko slikanje prema modelima baroknih majstora tada (u Parizu gdje već djeluju rani Matisse i Picasso) uzmicalo pred kolorističkom smjelošću, simplifikacijom i oplošnjavanjem oblika i kompozicijama koje progovaraju (i formom i simbolima) o suvremenom svijetu i svjetonazorima implikacija širih od osobne psihologije.

Nemoguće je predvidjeti kako bi se Račić razvijao da je prebrodio krizu 20. lipnja. Desetak godina kasnije jedan je drugi, također prerano preminuli hrvatski umjetnik, Milan Steiner, pronašao rješenje tonske gradnje slike značajno rasvijetlivši paletu i nastavljajući produbljivati napetosti odnosa elemenata na slici. Možda bi Račić modernistički izlaz iz svoje očaranosti barokom pronašao u dodavanju linearnih dinamizacija i učvršćenja svojim kompozicijama, kako smo, u hrvatskoj umjetnosti, vidjeli kod njegova minhenskog kolege Becića, pa i kasnije kod Tartaglie. Po svemu što znamo o njemu, Račić je bio dovoljno znatiželjan, talentiran, otvoren i hrabar (jer, trebalo je hrabrosti za poetičko suprotstavljanje Habermannu) da bi se mogao upustiti u takve eksperimente.

Bilo kako bilo, ono što je ostvareno od Račićeva opusa u temeljima je hrvatske moderne umjetnosti i, prema opažanju Zdenka Rusa, utrlo je put psihološkoj i melankoličnoj struji hrvatskog moderniteta koju će Rus definirati opusima već spomenutog Steinera, pa potom Stančića, Vanište i, preko njega, cijele Gorgone. Ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je da postoji kontinuitet hrvatske moderne koji ostaje živ upravo zahvaljujući institucijama poput NMMU-a i njegove Galerije Josip Račić. Muzej čuva najvažniji korpus djela hrvatske moderne, podsjeća javnost na njih i traži njihove reinterpretacije i kontekstualizacije, a Galerija Josip Račić već pola stoljeća prati suvremenu produkciju hrvatske umjetnosti.

Tihana Galić / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb