U izdanju VBZ-a objavljena je knjiga Jasmina Imamovića ‘Slana zemlja’.
Šest desetljeća od okončanja Drugog svjetskog rata, reći će jedni, sedamdeset godina od objavljivanja ‘Travničke hronike’ i ‘Na Drini ćuprija’, reći će drugi, Jasmin Imamović čitateljima daruje roman u kojem spaja i prepleće nagomilane brige i nepisane rečenice, bori se protiv zaborava i vraća dostojanstvo najsnažnijim riječima svih jezika, svih vjera i nacionalnosti. Ljubav je jedna od takvih. I ne samo jedna od njih. Ona je i najvažnija.
Priče Imamovićevih junaka se ulančavaju, nadovezuju, ponavljaju različitim gledištima… Iz Mustafina, Enverova, Rudijeva i Fridina ja, izbija još jedno, ono glavno i središnje. Čita se stav samog autora; osluškuju se njegove sumnje te prepoznaju strahovi i nade.
Iznad svih tih ja, svih kazivača i svjedoka vlastitih života i jednog dijela naše povijesti, ispisuje se nadnaslov Ja sam Jasmin Imamović. On se može pojaviti u još nekoliko varijanata; Ja sam Jasmin Imamović, pisac; Ja sam Jasmin Imamović, gradonačelnik; Ja sam Jasmin Imamović – obožavatelj trena. A u svemu tome je ipak najvažnije da svojim romanima, taj Jasmin Imamović, želi naglasiti što smo i tko smo. U ‘Slanu zemlju’ upisani su stihovi koje prepoznaju generacije, i generacije. Riječi ‘Je l’ ti žao što se rastajemo’ ne provociraju pitanje autorstva. One su preživjele sve. I povezale sve one koji znaju da se ljubav – ni u vremenima velike povijesti – ne može naučiti zaboravu.
(iz pogovora Julijane Matanović)
