Filmski kritičar In-Portala, i sam slijepa osoba, uz asistenciju supruge Goranke ‘odgledao’ je ‘Obranu i zaštitu‘ za slijepe filmofile i dao mu ocjenu 8 bijelih štapova (gotovo pa remek-djelo). No, zašto mu je ovaj film teško legao na želudac, pročitajte u recenziji
Svaki pravi ljubitelj filmske umjetnosti reći će vam da se ne da ništa usporediti s autentičnim doživljajem gledanja filma u kinu, na velikom platnu, u mraku, s drugima. Jednostavno, filmovi koji se snimaju da bi se gledali u kinu trebali bi se i gledati u kinu.
E sad, slijepa osoba koja želi pogledati film u kinu mora strateški pristupiti toj ‘avanturi’. Idealni uvjeti bi bili kad bi u dvorani bilo malo ljudi tako da narator može mirno i opušteno raditi svoj posao. Često se događa da ljudi, ne primjetivši kontekst, ‘kolutaju očima’, misleći da moj narator i ja bezveze nepristojno brbljamo. Imam potpuno razumijevanje za njih jer sam i sam žestoki protivnik svih ‘remetilačkih faktora’ koji mogu spriječiti potpuni filmski doživljaj. Uz brbljanje, redovno nailazimo i na: telefoniranje, mobitelsko svjetlo, žderanje ‘bučnog smeća’ zvanog kokice, izuvanja cipela, pa sve do ustajanja i odlaženja s projekcije prije nego što prođe odjavna špica.
Filmovi s naracijom za slijepe
Da bi slijepa osoba mogla što bolje uživati u filmskoj projekciji pri odabiru filma treba obratiti pažnju još na nekoliko detalja. Nakon što ste istražili koliko je film zapravo gledljiv (čitaj, konzultirali jedinog filmskog kritičara koji vam to može savjetovati), pametno je odabrati film koji je pri kraju rotacije na kino ponudi, izbjeći termine vikendom i velika je mogućnost da ćete izbjeći gužvu. Sva ova kombinatorika bit će suvišna kada u nas bude standardna stvar da kina nude filmove s naracijom za slijepe u svojoj redovnoj ponudi, ali do tada ćemo se morati strpiti, nadam se ne predugo.
Nažalost za hrvatski film, a na sreću za slijepog gledatelja, film koji je skoro pa savršeno odgovarao svim uvjetima bio je ‘Obrana i zaštita’ redatelja Bobe Jelčića. Velim skoro, jer se nisam mogao ni sa kim savjetovati koliko je film gledljiv za slijepe, ali to je i posao filmskog kritičara; da bude avangarda i hrabro kroči u neistražene teritorije i javi svojim ljudima ima li smisla uopće krenuti u ‘filmska osvajanja’. Dakle, uvjeti za igru bili su pravi. Uz naratora i mene na projekciji su bile prisutne još samo dvije starije gospođe, vjerne hrvatskom filmu. Slobodno se može reći da je dvorana bila prazna (10 bijelih štapova za uvjete u kinu). Kakav je bio film?
Dobar film u kojem se ne uživa
Ovaj drugi izlet u filmske vode (prvijenac je bio manje zapažen ‘Ono sve što znaš o meni’ iz 2005.) kazališnog redatelja Bobe Jelčića intimno je djelo o svom rodnom gradu Mostaru, ali ponajviše ono govori o svima nama bliskim ljudima, neovisno u kojem gradu živjeli. Film je premijerno prikazan na popratnom programu Forum, Berlinskog filmskog festivala, što je najveći međunarodni uspjeh nekog hrvatskog filma zadnjih godina. Posebno je uspješan bio na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu gdje je osvojio nagrade u svim glavnim kategorijama, osim onoj publike, ukupno 7 Zlatnih arena.
‘Ono što je najvažnije u filmu je njegova atmosfera koju i slijepi itekako mogu osjetiti zahvaljujući snažnim ulogama Bogdana Diklića i Nade Đurevski’
Ako ga nije pulska publika prepoznala, učinili su to kritičari jer je osvojio i nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara Oktavijan. Priznajem da me malo golicala ta diskrepancija između kritike i publike, naročito kada je riječ o domaćem filmu gdje je publika znala biti puno bolji pokazatelj nego kritika. Na sreću, ovdje je kritika dobro prosudila, a publici se film nije svidio jer, jednostavno rečeno, Obrana i zaštita nije film u kojem se uživa.
Nasukani na obali života
Glavni junak filma je Hrvat Slavko (Bogdan Diklić) čiju sumornu mostarsku svakodnevnicu dodatno komplicira vijest o smrti muslimana Đulagije, bliskog prijatelja iz nekih prošlih vremena. Slavko zna da bi na sahranu morao ići, ali stvari u Mostaru nisu tako jednostavne…
Likovi poput Slavka su razasuti po čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a naročito ćemo ih sretati u gradovima poput Mostara ili Vukovara. Oni su nakon propalih društvenih eksperimenata i krvavih ratnih sukoba ostali nasukani na svojim obalama, deprimirani, ostarjeli i umorni. Umorni od strahova, oportunizma i dvoličnosti koje su godinama živjeli. Jedan od razloga zašto se film nije svidio pulskoj publici je što nije lako biti u društvu s takvim ljudima, a naročito ako se prepoznamo u njima. Nije lako slušati mučne dijaloge u kojima se ništa ne govori. Bobo Jelčić je uspio prenijeti na filmsko platno baš tu neizrečenost koju u filmu samo na trenutak potresno prekida slavkova supruga Milena (Nada Đurevska), snažna žena koja više nema snage. Kroz film se provlače i lokalni moćnici koje svaki novi sustav izbacuje na površinu, ali se ne mijenjaju čekaonice pred njihovim kancelarijama, niti njihova sklonost prema darovanom viskiju.
Inventivna kamera Erola Zubčevića
Obrana i zaštita je hrabar film u kojem nećete užitvati i nećete ga poželjeti ponovno pogledati. Previše će vas podsjećati na vama bližnje. Bobo Jelčić je posvetio ovaj film generaciji koja je taman ušla u mirovinu – generaciji koja gleda tri dnevnika zaredom, generaciji koja je uvijek radila što se od nje tražilo, neovisno o tomu je li to bratstvo i jedinstvo s figom u džepu ili oportunistički nacionalizam, a htjeli su sve najbolje.
Što se tiče gledljivosti filma za slijepe osobe, film nije lak zalogaj ni za slijepe niti za videće. Važan aspekt filma je invetivna kamera Erola Zubčevića i bilo bi dobro kad bi vam narator bio malo potkovaniji na tom polju. Ono što je najvažnije u filmu je njegova atmosfera koju i slijepi itekako mogu osjetiti zahvaljujući snažnim ulogama Bogdana Diklića i Nade Đurevski. Ova sumorna drama će vam teško sjesti na želudac, ali za istinu i umjetnost valja nešto i pretrpiti.
Ocjena: 8 bijelih štapova
Branimir Šutalo
In Portal
