U suradnji s HNK Zagreb darujemo 2 čitatelja/ice s po 2 ulaznice za posljednju ovosezonsku predstavu ‘Vučjak’ Miroslava Krleže’, u režiji Ivice Buljana. Predstava će biti izvedena u utorak, 16. lipnja u 19.30 u sklopu 39. dana satire Fadila Hadžića u konkurenciji od 13 naslova iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore.
Kratko napišite u mailu zašto želite osvojiti ovu nagradu
U subjektu navedite: FDAR1
a u tekstu: vaše ime i adresa vaš razlog
Šaljite na mail: [email protected]
Posjetite našu facebook stranicu Fama i kliknite ‘sviđa mi se’!
Vaše mailove šaljite do 15. lipnja do 23.59 sati
Imena dobitnika s najoriginalnijim odgovorima bit će objavljena 16. lipnja u 00.30 sati
Za dodatne upute i obavijesti obratite se na: [email protected]
Predstava je premijerno izvedena 30. prosinca 2014. Dramaturg je Vlaho Bogišić, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, a dizajn svjetla potpisuje Son:Da. Asistent redatelja je Paolo Tišljarić, asistentica kostimografkinje Antonija Jakšić Dorotić, a asistent scenografa Ante Serdar.
Glume: Silvio Vovk (Krešimir Horvat), Alma Prica (Marijana Margetićka), Nina Violić (Eva), Goran Grgić (Juraj Kučić, Kelner Juro), Slavko Juraga (Vjekoslav Hadrović), Milan Pleština (Pantelija Crnković), Kristijan Potočki (Mitar), Franjo Kuhar (Lukač), Dušan Bućan (Grga Tomerlin), Siniša Popović (Starac), Ivan Glowatzky (Perekov Juro,Šipušić, Meter), Dragan Despot (Lazar Margetić), Ana Begić (Mati, Evina mati), Bojan Navojec (Polugan), Iva Mihalić (Poluganova žena), Nikša Kušelj (Šef-Redaktor, dr. Zlatko Strelec), Livio Badurina (Venger-Ugarković), Damir Markovina (Šef-Redaktor), Alen Šalinović (Korektor) i Marija Šegvić (Nevjesta).
Zasićen životom u gradu, rezigniran i zgađen otrovanim odnosima sredine u kojoj živi i radi, mladi intelektualac Krešimir Horvat odlučuje otići na selo, u Vučjak, i ondje kao seoski učitelj pronaći svoj duševni mir. U toj potrazi za svježinom i puninom života, Horvat će doživjeti nova razočaranja i zaroniti duboke ponore ljudske prirode čemu će pridonijeti i njegova fatalna sklonost pogrešnim ženama i vrijeme u kojemu se još čuju glasni odjeci Velikoga rata…
‘Vučjak’ je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a ‘Vučjak’ nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama ‘Vučjak’ Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene ‘Galicije’ (1920), pa nagrađene ‘Golgote’ (1922), ‘Vučjak’ je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju, pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža ‘Vučjaku’ daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje.
Stoga je ‘Vučjak’ Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su ‘Glembajevi’ na Baltiku i u Leibachu, ‘Kraljevo’ u Abidžanu i ‘Kolumbo’ u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio ‘Vučjak’ kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, ‘Vučjak’ je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti.
