Knjižare najavljuju lagano i optimistično štivo o životu, prijateljstvu i snazi pozitivnog pogleda na svijet.
Knjigu ‘Vesela trkačica’ Nede Kožar čine insajderske reportaže s gradskih utrka u Biogradu, Zadru, Zagrebu i Ljubljani prožete humorom i pozitivnom energijom. Knjiga je u knjižarama i stiže u knjižnice, a premijerna promocija u Gradskoj knjižnici u Zadru najavljena je za 17. travnja.
‘Vesela trkačica’ Nede Kožar jedinstven je odgovor na popularnost gradskih utrka koje dostižu i desetke tisuća sudionika, a i svojevrstan fenomen na našoj literarnoj sceni jer kod nas se ne pišu često knjige o utrkama, a još su rjeđe knjige pune humora, odvažnosti i vedrine. Neda Kožar je započela knjigu svojim sportskim razvojem i predstavljanjem brojne obitelji u kojoj odrasta osam sestara i jedna po jedna dovode zetove. Brzim, trkačkim tempom, uz dosjetke i duhovitosti, Neda Kožar piše kako je s pokretne trake prešla na trčanje na školskom igralištu te kako se prijavila na prvu lokalnu utrku. Nedugo zatim stiže do polumaratona s deset tisuća sudionika, na kojem se iscrpljenost, žeđ i umor izmjenjuju s odlučnošću i trenucima trijumfa pri utrčavanju u cilj.
Neda Kožar (Zadar, 1983.) samostalno i rekreativno trenira trčanje od 2022. godine. Dosad je istrčala sedam polumaratona (21 km) i dvadesetak kraćih utrka od pet i deset kilometara na kojima je osvojila tri medalje. Radi u turizmu i ljeti vodi mali obiteljski hotel u Svetom Petru na Moru, a zimi se posvećuje svojim hobijima, trčanju, čitanju i pisanju. Udata je i majka dvojice blizanaca.
Podnaslov knjige ‘Vesela trkačica’ glasi ‘Od kauča do polumaratona’, a u njoj opisujete svoje sportske početke i trkačke uspjehe. Možete li i čitateljima, osobito čitateljicama, preporučiti sličan početak na sobnoj traci, pa na dječjem igralištu? Kada ste počeli trenirati trčanje, jeste li se nadali da ćete jednog dana trčati na velikim međunarodnom utrkama?
– Moja preporuka ovisi o cilju kojeg žele postići trčanjem. Ako otpočinju trčati zbog zdravlja ili održavanja tjelesne težine onda su traka za trčanje i dječja igrališta sasvim solidan početak koji ne iziskuje drastične promjene u dnevnom i životnom rasporedu. Međutim ako ih u startu privlači sudjelovanje na utrkama i imaju određena očekivanja – onda bi ipak bilo bolje da se učlane u najbližu školu trčanja gdje će dobiti kvalitetne smjernice i zasigurno višu razinu motivacije! Kada sam ja otpočela sa svojim trčanjem nisam ni slutila dokle će to sve ići. Da ću uopće moći tolike kilometre pretrčati, i da ću na toliko utrka uopće sudjelovati; pa još o svemu tome i knjigu napisati – ne bih ni sama sebi vjerovala.
Kroz knjigu pratimo vaša razmišljanja i zapažanja za vrijeme utrka kroz koja i čitatelj sudjeluje u utrkama kroz Zadar, Biograd na Moru, Zagreb, Ljubljanu… Kada ste zapisivali dojmove za vrijeme utrka? Jeste li bilježili dojmove nakon svake utrke? Koliko je trajalo pisanje knjige od prvih priprema do završetka rukopisa?
– Dojmove s utrka sam zapisivala tjednima, a ponekad i mjesecima nakon. Sama ideja da napišem knjigu došla je spontano i u vremenu kad je već trećina opisanih utrka iz knjige bila davno iza mene. Srećom imam izvrsno pamćenje nebitnih sitnica pa sam ipak uspješno prenijela čitatelju iskreni dašak osjećaja u datom trenutku. Pisanje knjige je trajalo ukupno dvije godine, a polumaraton u Ljubljani je jedina utrka koja je napisana ‘svježe proživljena’. Uslijedila je godina pauze, zatim još jedna godina pripreme do tiska i evo je! Četiri godine života ukupno.
Od utrke do utrke, dobivamo sliku o brojnosti trkača na utrkama koje se organiziraju u raznim gradovima u Hrvatskoj i u inozemstvu, a upoznajemo i strastvene trkače svih dobi. Kako na vas djeluje atmosfera na utrkama? Koliko međusobna podrška motivira u trenucima krize? Podržavate li trkače koji posustaju kao što su vas podržavali u počecima?
– Atmosfera na utrkama je zarazno dobra. U tim trenutcima imam dojam smo svi tada pozitivci. Da baš nitko na onoj startnoj liniji ne gaji nikakve ružne misli o ikome i ičemu, već da nas povezuje neko nevidljivo globalno dobro! Meni osobno su draže skromnije manifestacije jer su intimnije. Upravo sam na njima stekla zanimljiva nova poznanstva i doživjela simpatične kolegijalne situacije. Međusobna podrška itekako motivira i ponekad preokrene stvari ali priznajem da sam je češće primala nego djelila. Ili štedim dah; ili ostanem neshvaćena.
Imate sedam sestara i na pisanje knjige potaknule su vas upravo sestre s kojima ste komentirali utrke. Jesu li one znale za vaš spisateljski talent? Jeste li prije pisanja knjige bili svjesni svoje spisateljske spretnosti i duhovitosti?
– Moje sestre više su se začudile mom trčanju nego pisanju knjige. Nisu ni slutile da ću biti toliko uporna i da će me toliko dugo držati. A spisateljski talent sve pomalo gajimo samo u različitim žanrovima. Moj spisateljski stil se s godinama mijenjao. Trenutno sam u sretnoj životnoj fazi pa iz mene izviru samo pozitivne i duhovite asocijacije koje sam poželjela podijeliti s ostatkom svijeta objavljujući upravo ovu knjigu.
Svoje sinove blizance prijavljujete na dječje utrke na kojima postižu lijepe rezultate, a zajednički iznosite vodu pred trkače koji prolaze ispred vaše kuće. Kako su dječaci prihvatili rani sportski odgoj? Odrastaju li u sportaše i kojim se sportovima najradije bave?
– Moji su dečki u sportu od rođenja. Ja sam im prvi trener. Puni su energije i život je svima lakši kad se oni malo fizički izmore pa smo sve dostupne sportove pretresli i u svima su zbilja odlični. Zadnjih pet godina s velikim entuzijazmom treniraju nogomet i trenutno im je taj sport i najdraži. Knjiga završava Ljubljanskim polumaratonom u listopadu 2023. Trčite li i dalje i jeste li od tada prikupili nova trkačka iskustva? Može li se očekivati još jedna knjiga?
– U zadnje vrijeme pretežno sudjelujem na županijskim utrkama no i dalje trčim i drago mi je što nisam prestala. Moj sljedeći veći potez u trčanju bi bio ‘pohod na maraton’ i ako se odlučim na takvo što, ne garantiram da neću ponešto od toga i zapisati. A ako se nakupi dovoljno zanimljivog materijala, tko zna!
Vitez u Bijelom automobilu spašava trkačicu od kiše, a na pitanje koji je financijski limit pri izboru dara za nju odgovara kao u ljubavnom romanu. U svojoj knjizi prikazali ste brižnog supruga koji promatra, podržava i kad je najpotrebnije pokazuje kolika je njegova odanost i podrška. Koliko vam za sportske uspjehe znači podrška supruga? Jeste li razgovarali s drugim trkačicama – imaju li sličnu podršku u obitelji?
– Da nemam potpunu suprugovu podršku – vjerujem da ne bih ni trčala. Ne bih uživala u tome ako bih strepila što će me doma dočekati ili ako bi trčanje bilo ikakva prepreka između nas. Ja sam svjesna da imam divnog supruga, a on je svjestan da ima suprugu s viškom energije koju, kao i naši dečki, treba negdje potrošiti. Vjerujem da nemaju svi trkači istu podršku u obitelji. Zato je najljepši prizor na utrci vidjeti bračni par koji kaska istim tempom i bodri jedan drugoga! Takvi su najrjeđi, ali ima ih!
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto. Privatna arhiva
