Nota mog života: 90. rođendan maestra Pere Gotovca

U prostorijama Hrvatskog društva skladatelja organizirana je tribina ‘Nota mog života’ povodom 90. rođendana maestra Pere Gotovca. Pred brojnim kolegama i prijateljima s puno strasti i energije pričao je o svom životu i radu, prisjećao se brojnih anegdota koje su obilježile njegov život i stvaralaštvo, pogotovo onih vezanih za dugogodišnji rad u Jugotonu na mjestu urednika i producenta.U izuzetno zanimljivom, gdjegod dirljivom i često zabavnom razgovoru sugovornik mu je bio legendarni novinar te radijski i televizijski voditelj Vojo Šiljak, s kojim je maestro Gotovac prošao najraznovrsnije teme, od skladateljskih početaka u mladosti i izbora glazbenog poziva, preko odnosa s ocem Jakovom, pa do zrelog i poznog rada u i oko glazbe.

Tribina je bila obilježena i gostovanjem Gotovčeva velikog suradnika Ibrice Jusića, koji je dojmljivo interpretirao neke od njegovih znamenitih skladbi, poput ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari’ i ‘Ne dajte da vas zavedu’. Osobit trenutak je bilo i puštanje prve snimke Gotovčeve pjesme, zabilježene 1943. godine.

Pero Gotovac rođen je 12. veljače 1927. u Zagrebu. Studentski počeci obilježeni su upisom medicine, od koje ga, prema vlastitom priznanju, odvraća jedno mučno iskustvo s nastave te se odlučuje za studij glazbe kojom se bavio još kao gimnazijalac. Iako je odrastao u glazbeno nesvakidašnje poticajnom okruženju, odluka o vlastitom pozivu, međutim, bila je u potpunosti njegova: ‘Otac nikad nije utjecao na moju odluku o bavljenju glazbom, ali sam kao dijete gledao oca kao komponira, stoga moj odabir nije slučajan. Prvi instrument na kojem sam učio svirati bila je violina. Note sam učio kod cijenjenog Rudolfa Matza, a sve o glazbi sam sam istraživao i učio budući da je moj otac imao jako puno knjiga o glazbi.’

Nakon završenog studija Muzičke akademije u Zagrebu, Gotovac postaje urednik i producent diskografske kuće Jugoton (današnji Croatia Records) gdje prvi put u nas na načelima međunarodne prakse organizira urednički mehanizam u tehničko-administrativnom i pravnom smislu. Kao školovani glazbenik, uz urednički, obavlja i producentski posao te sa suradnicima snima mnoge glazbene programe. U postprodukciji često sâm radi i tehničku montažu (osobito za ozbiljnu glazbu) te u arhivi ostavlja tisuće snimljenih minuta. Aktivno djeluje u organizacijskim forumima festivalskih središta koja su stvarala domaću autentičnu, urbanu ili regionalnu popularnu glazbu (Zagreb, Opatija, Split, Istra i Kvarner, Slavonska Požega…) te pridonosi oblikovanju programske fizionomije toga vremena. U tom plodnom i dinamičnom razdoblju 1960-ih i sam je, kao skladatelj i aranžer, svojim uspješnicama pridonosio ostvarenju želje za nacionalno-autentičnim glazbenim izrazom. Nakon 17 godina diskografije okreće se svojoj drugoj ljubavi, kazalištu, te preuzima funkciju dirigenta u zagrebačkom Gradskome kazalištu Komedija (1973). Od tada je njegov skladateljski opus vezan uz kazalište, odnosno glazbeno-scensku i TV produkciju. Među popularne skladbe ranijeg razdoblja broje se: ‘Balada’, ‘Tebi grade moj’, ‘Finili su Mare bali’, ‘Kukuruzi se njišu’, ‘Don Pasquale’, ‘Poruka
generalima koji žele rat’, ‘Zemljo moja’, ‘Na vajnkušeku glava’, ‘Prljavi rat’, ‘Odrasli smo’. Njegove prvonagrađene šansone su: ‘Celuloidni pajac’, ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari’ i ‘Mačka’.

Skladao je izuzetnu scensku glazbu, surađujući na inscenacijama najrazličitijih tekstova, od Krležinih avangardnih drama do Shakespeareovih klasika. Njegov fantastičan opus obuhvaća i dječje glazbene predstave, a posebno mjesto pripada i glazbi za film i televiziju.

Član je HGU-a i HDS-a, a u HDS-u djeluje kao dugogodišnji član predsjedništva te na funkcijama predsjednika i dopredsjednika.

Pero Gotovac dobitnik je mnogih priznanja i nagrada – Sirena, Zlatni satir, Zlatno sidro, Zlatna Trešnja, Zlatna značka HGU-a, zlatne, srebrne i brončane plakete festivalâ Cro patria, Omiš, Split i Požega. Za kolektivni rad na prvoj stereo glazbenoj snimci u Jugoslaviji nagrađen je Ordenom rada sa srebrenim vijencem (1960). Nagradu Josip Štolcer Slavenski za skladateljski rad dobio je 1987. godine. Nositelj je odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995). U kategoriji najbolje folklorne pjesme, ‘Jubi’ću te uvik iston miron’, s albuma ‘Na omiškoj stini’, nagrađen je Porinom (2003). Godine 2000. uručen mu je Porin za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.

C. R.

Tagged: , , , , , , , ,